Nekada je dovoljno

Nekada je dovoljno krenuti.
Učiniti prvi korak.
Taj korak te ponese.
Omogući ti letjeti. Ako je volja Njegova.

Nekada je dovoljno pokušati.
I ne živjeti, a ne pokušati.
Sebe mijenjati.

Nekada je dovoljno pogledati.
One koje drugi ne žele gledati.
Jer im oči njihove žele blještavila.
A ne svjetla.

Nekada je dovoljno truditi se.
I ne odustati.
Truditi. I truditi. I truditi.
Nadati.

Nekada je dovoljno smijati se.
S izvora nepresušnog Ljubavi.
Crpiti ljubav. Da bi ljubio.

Nekada je dovoljno plakati.
I suze dijeliti. I ne bojati se.

Nekada je dovoljno poželjeti.
I sanjati.
Sanjati. Sanjati. Sanjati.
Što više.
Tako će se barem neki snovi ostvariti.

Sanjajte.

Nekada nije dovoljno dovoljno.

Nekada nije dovoljno dovoljno.

Nekada nije dovoljno dovoljno.

Dovoljno je za svakoga različito.

Molite.

I tada dovoljno Dobri čini nedovoljnim radi onih kojima smo dani.

(p)ostanite Kristovi!
MM


hvala Vam za i ovaj četvrtak. nitko nema takve mlade... pratio vas Dobri...
MM

petak, 20 sati, OŠ SRDOČI
u organizaciji Matice Hrvatske - Rijeka
predstavljanje knjige
GOSPODARI KAOSA
admirala Davora Domazeta Loše

Vukovar?
Domovinski rat?
Političari?
Bush?
Postoji li u svijetu grupa ljudi koja manipulira i potiče svim ratovima?
Koja je veza između Iraka, Afganistana i Vukovara?
Masoni?
Zašto je kršćanstvo trn u oku masona?
Tko je uistinu srušio američke tornjeve?
Zašto je hrvatska politika sluganska?
Tko će biti slijedeći napadnut od SAD-a?
Kako se postaje predsjednik SAD-a?
Kako će se razviti cijela situacija na razini svijeta?
Gdje će početi novi globalni rat?
i još niz zanimlivosti...
otkrit će se u petak u OŠ SRDOČI u 20 sati.

predstavljanje knjige se odvija kroz fotografije i prezentaciju preko projektora...

po grupu učenika, onih koji to žele, dolazim na Most hrvatskih branitelja u petak (sutra) u 19 sati... pa idemo skupa na Srdoče...

"Ništa nema što će ostati skriveno..." Isus
(p)ostanite Kristovi!
MM

dozvolit ću si pitanje: koji od vas blogera bi vozio svoje vozilo na servis nekome za koga svi pričaju da ti auto tek nakon servisa počne imati prave probleme? Koji od vas bi išao do zubara za kojeg vaši prijatelji svjedoče kako ima 'tešku ruku'? Koji od vas bi svoje dijete, vlastito dijete dao na instrukcije nekome koji ne daje nikakve rezultate na koncu?


BITI VJEROUČITELJ
MI SE NE PITAMO ŠTO ĆEMO DOBITI VEĆ ŠTO ĆEMO DATI

vjeroučitelj je osoba koju djeca, mladi ljudi gledaju. Promatraju. Upijaju. Vjeroučitelj nije neki super vjernik, ali on je osoba koja se trudi. Koja je pozvana naviještati Radosnu vijest Kristova evanđelja onima kojima je dan, u skladu s odobrenim nastavnim planom i programom. Vjeroučitelj je kristonosac i ponedjeljak i utorak i srijedu i četvrtak i petak i subotu i nedjelju. Svaki dan. Svjedoči. Svojim primjerom. Ljubeći druge. Izgarajući za druge. Vjernošću svojoj obitelji. Odanošću svojoj majci Crkvi (ili kako govori jedan moj brat samo mi se čini u drugom kontekstu: majčici Crkvi) Vjeroučitelj se odlikuje dobrim znanjem, ali ono što je još bitnije: životom. Primjerom.


...no, zaboli me đon, da se poslužim jezikom mladih, koliko nekome smrde noge, meni je najvažnije držati čistim vlastite i svima govoriti o nužnosti i zdravosti istog. Jer je i moj Jesus volio imati noge čiste. Dapače, prao ih je svojim učenicima. Uh. Sapienti sat.

Uistinu, poziv je svaki posao. Barem tako držim. Čovjek mora osjetiti da je pozvan sebe ostvariti u određenoj društvenoj djelatnosti. Svaki poziv je vrijedan. Ne postoji vrijedniji poziv od manje vrijednijeg poziva. Božja logika i ljudska su vrlo često dijametralno suprotne. Mogu se čak poigrati proroka, pa reći kako je vrlo lako moguće da je u Nebu mnogo više mehaničara nego visoko obrazovanih osoba.
Krist svakom čovjeku nudi uspješnost. Krist jedini nudi potpuni uspjeh. Krist svakome nudi da bude poseban, da bude autentičan, da bude istaknut. To se lijepo vidi u njegovu govoru učenicima u Matejevu evanđelju kada Krist traži od vjernika da ljube ne samo one koji njih ljube već da njegovi naslijedovatelji trebaju ljubiti i moliti za svoje neprijatelje. I na koncu nas sve poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. Ovo su vrlo značajne riječi koje nam Krist upućuje. Isus zna da svatko od nas, onoga trenutka kada to poželi, može ići ka putu savršenosti. Svetac se ne rađa. Svetac se postaje. To je jedan sveobuhvatni proces osobe. Dakle, i tijela i duše. I emocija i razuma. To je put koji je vrlo često pokriven padovima, ali je nužno da se krećemo. Da ne odustajemo. I da želimo. Ići naprijed.

Autentičnost u pozivu

Vjeroučitelj bi trebao biti osoba koja autentično živi vjeru. Vjeroučitelj je osoba koja nadahnut živom Riječi Radosne vijesti jednostavno «zrači» Kristovom ljubavlju prema svojim učenicima. Kako bi don Bosco rekao: «Dovoljno je da ste mladi pa da vas volim». Mladi ne trebaju stalne kritike i osvrte na njihova ponašanja. Jasno da je nužno ukazivati na grijeh i propuste, ali sve to trjeba činiti s velikom dozom ljubavi. Kao da smo zaboravili kako je jedino ljubav ta koja može temeljito promijeniti čovjeka, bez obzira na količinu njegove boli i ranjenosti. Ovdje je nužno da se progovori o službi vjeroučitelja, da se analizira isto, što ćemo učiniti drugom prilikom. Možda je važno istaknuti odgovornost i Katehetskih ureda koji imaju mnogo dodatnog prostora za usmjeravanje svojih vjeroučitelja. Ukazivanje na propuste i pohvaljivanje dobrog rada. Paradoksalna je činjenica da su mnogi vjeroučitelji bili zadnji put na duhovnoj obnovi kada su se krizmali ili pak da oni koji naviještaju evanđelje, sami mnogo ne drže do istog ili pak da euharistiju Gospodnju pohađaju jednom mjesečno, a češće u svibnju i lipnju kada je nužno «upoznati župnika» radi preporuke za dobivanje mandata. Stoga je iznimno važno da Katehetski ured analizira samu dodjelu mandata, te da vjerno prati djelovanje vjeroučitelja, kako u školi, tako i u župi. Čvrsto vjerujem da je posao vjeroučitelja uzvišeni poziv. Još davne 1850. godine je dr. Stjepan Ilijašević napisao: «... ako svake časti cena zavisi od njene važnosti, potrebe i težkoće, onda se od obučavanja malenih ništa počastnieg ni pomisliti nemože.» Bilo bi dobro, kada bi se si i mi danas posvijestili ovu plemenitu tvrdnju koju je Ilijašević napisao prije više od 150 godina.
Kako bi rekao profesor Baričević govoreći o aktualnim pitanjima nastave vjeronauka u osnovnoj školi: «Naš poziv se sastoji u tome da na poseban način pridonesemo kvaliteti života: ljudskoga i vjerničkog. Povjereno nam je da budemo pratioci i sudionici na putu mnogih – da im pomognemo da 'uspiju u životu'. A uspjeti u životu znači uspjeti u ljubavi, radu i igri. Upjeti u ljubavi, radu i igri: pred ljudima i pred Bogom. Svoj ćemo poziv ostvariti ako se u prvom redu ne pitamo što ćemo dobiti, nego – što ćemo dati? To shvaćaju samo oni koji su bar malo iskusili što znači «besplatno» ljubiti....»

Načelo «vjernosti Bogu i čovjeku»

Vjeroučitelj u školi je na istom nivou kao i svaki drugi učitelj u školi. Dakle, ima sva prava, odgovornost i obveze kao i profesor matematike, geografije ili kemije. No, vrlo je bitno da se i sam vjeroučitelj tako i postavi. Naravno, u poniznost našeg poziva, ali bez ikakve lažne skromnosti. Mnogi naši vjeroučitelji su razrednici, članovi školskih odbora, pa čak i ravnatelji škola. Vjeroučitelj se treba voditi načelu «vjernosti Bogu i čovjeku» u programiranju i ostvarivanju vjerskog odgoja i obrazovanja. Ukoliko se vjeroučitelj drži ovog načela, on će zasigurno biti vjeroučitelj kakav bi trebao biti. Vjernost Bogu, objedinjuje u sebi i vjernost čovjeku. Dok vjernost čovjeku ne mora sadržavati i vjernost Bogu. Stoga je iznimno važno da vjeroučitelj svoj poziv gleda kroz prizmu ljubavi prema svom Gospodinu. Ljubeći Gospodina, najkvalitetnije možemo ljubiti i čovjeka. Dakle, humanizam prema čovjeku vjeroučitelj gradi od svog svijetonazora ljubavi prema slici Božjoj. On shvaća da ga učenici ne gledaju samo kao onoga koji im prenosi znanje i informacije, koji im pokazuje «kako učiti» već im je vjeroučitelj prvenstveno živi primjer svjedočenja Radosne vijesti.
Postoje pozivi koji su malo više pod 'povećalom' javnosti. Mogu kazati da tu spada većina poziva koji se ostvaruju u javnoj djelatnosti. Tu su političari, razni javni djelatnici, liječnici, glazbenici, ali svakako i vjeroučitelji. Ja ću sada ovdje progovoriti o pozivu BITI VJEROUČITELJ i o smislu istoga. Ostavljam drugima za promućurnije analize drugih zanimanja. Vjerujem da ćete imati strpljenja sa mnom u mom govoru o vjeroučiteljstvu. Zato jer sam i osobno ushićen tim svojim pozivom da o njemu ne mogu govoriti bez emocija. Bez suza. Bez radosti. Bez srca.
Katolički bogoslovni fakultet Teologiju, Filozofsko-teološki smjer u trajanju od 10 semestara (5 godina) može upisati tko god želi. Dakle, sa mnom su studirali i braća protestanti, pa i neki ateisti. Teologija je znanost. Racio i Logos u susretu i suodnosu s Bogom. Dakako da studij nudi i mnogo ostaloga, poput mnoštva stručnih predmeta (egezegeza, tumačenja Pisma), ali nudi i studiranje hebrejskog, latinskog, staroslavenskog, engleskog, pa psihologije, pedagogije, metodike, povijesti, filozofije, filofske antropologije, povijesti iste, kolegija kroz koje se uči mnoštvo drugih religija... I tako dalje i tako dalje. Studij osposobljava za zvanje diplomiranog teologa. Kao takav, možeš predavati (kateheta) latinski u srednjim školama, raditi u socijali, odgojitelj u domovima, ili pak predavati grupu filozofskih predmeta u srednjoj školi. Imamo primjere i onih koji su se uspješno pronašli u medijima (tiskanim i radijskim), ili čak i onih koji su postali ravnatelji osnovnih, srednjih škola, ili pak ustanova iz socijale. Za bilo koje od navedenih poslova treba ti samo ustrajnost, upornost i želja da se tu negdje vidiš. Zaposliš se i radiš. I možeš pri tom živjeti kako hoćeš i želiš. Možeš imati sedam stotina ljubavnica godišnje. Možeš voljeti lagati. Možeš voljeti se cijeli istetovirati. Možeš voljeti piti. Možeš što hoćeš dok se to ne kosi s pravilnikom poduzeća ili ustanove čiji si zaposlenik. Biti pak vjeroučitelj je nešto sasvim drugo...
Vjeroučitelj je osoba koju djeca, mladi ljudi gledaju. Promatraju. Upijaju. Vjeroučitelj nije neki super vjernik, ali on je osoba koja se trudi. Koja je pozvana naviještati radosnu vijest Kristova evanđelja onima kojima je dana, u skladu s odobrenim nastavnim planom i programom. Vjeroučitelj je kristonosac i ponedjeljak i utorak i srijedu i četvrtak i petak i subotu i nedjelju. Svaki dan. Svjedoči. Svojim primjerom. Ljubeći druge. Izgarajući za druge. Vjernošću svojoj obitelji. Odanošću svojoj majci Crkvi (ili kako govori jedan moj brat samo mi se čini u drugom kontekstu: majčici Crkvi) Vjeroučitelj se odlikuje dobrim znanjem, ali ono što je još bitnije: životom. Primjerom.
Dozvolit ću si pitanje: koji od vas blogera bi vozio svoje vozilo na servis nekome za koga svi pričaju da ti auto tek nakon servisa počne imati prave probleme? Koji od vas bi išao do zubara za kojeg vaši prijatelji svjedoče kako ima 'tešku ruku'? Koji od vas bi svoje dijete, vlastito dijete dao na instrukcije nekome koji ne daje nikakve rezultate na koncu?
Svi smo mi vjeroučitelji itekako dobro znali na što i s čime možemo računati. Nama sinovima i kćerima svete Crkve Nadbiskup u ime Isusovo daje mandat svjedočiti i naviještati Radosnu vijest gdje god smo potrebiti. Ja ću vam sada reći. Mnogi od nas. Većina nas. Taj je papir primila s ushićenjem. Položila, potpuno slobodno i svojevoljno, svoju ruku na Sveto Pismo i odgovorila s 'Amen' na biskupovu molitvu i zahtijev da budemo promicatelji kršćanskog nauka. No, neki od nas su primajući taj papir pokazali i svoje drugo lice. Lice ranjenosti. Lice površnosti. Učenici to uvijek osjete. Oni osjete kada im netko dolazi na sat oduševljen time što radi, ili pak kada im dolazi na sat da to isto 'odradi'. Učenici to uvijek osjete. Nitko nikada niti jednog teologa ili katehetu nije natjerao da radi upravo poziv vjeroučitelja. No, mnogi su osjetili da je tako najbrže i najjednostavnije uhljebljenje. A Crkva ih nije imala snage odmah poslati na druga vrata. Dogodio se proces bumeranga. Ti isti, nadobudni vjeroučitelji su dobro znali što se od njih očekuje. Kažu «imam pravo biti zaljubljen», kažu «djevojka mi je ostala u drugom stanju, morao sam ju oženiti da bih bio pravi kršćanin», moj Gospodine kako li griješe. Važno je razlikovati pojam zaljubljenosti i pojam ljubavi. Ova druga pak tvrdnja je nebuloza. Ona pokazuje kako taj isti čovjek nije u svojim očima bio spreman biti kršćanin, pa zašto je to isto onda tako želio ispasti u očima Crkve. Ne radi se tu o grijehu. Mogao je on doći i reći kako priznaje dijete. Kako će se brinuti o njemu i pomagati ga. No, dijete ne smije biti jedini razlog braka. Brak je biće. U braku dvoje postaju jedno. Brak treba biti postavljen na zdrave temelje. Teško je to kada si čovjek prisvaja ulogu koja ga je sama nadmašila. Njegova kreacija je naprosto za neke druge uloge. Mi u Crkvi imamo vjeroučitelja koji su ostavljeni od bračnog druga ili družice. Ukoliko sami nisu pridonijeli istome, oni nastavljaju svoj posao vjeoručitelja. I normalno dobijaju mandat. Ali, budući da su primili sakrament, koji je neizbrisiv po sebi, oni ne mogu ulaziti u novi brak. Mi u Crkvi imamo primjera izvrsnih, požrtvovanih vjeroučitelja pravih kršćana koji su ostavljeni, ali koji odvažno nose svoj životni križ. Imamo pak i onih koji bježe od bilo kojih mogućih križeva. Ikoje vrste. Pa već i kao vjeroučitelji počnu širiti neki sinkretistički nauk s istočnjačkom podlogom.
Vjeroučitelj P. je znao što čini. I mnogo prije nego što je učinio nedopustive stvari. Koje ja nikada neću javno ikome govoriti. Jer je on čovjek – stvorenje Božje kojem mora biti omogućeno dostojanstvo, pa čak i u slučaju da ga on sada želi oduzeti Crkvi, a sam zna što je govorio nakon tog slučaja Crkvi. Sam zna što je sam činio. Na koncu, sam zna što je za njega Crkva željela učiniti i nakon svega: pobrinuti se lijepo
za novi posao koji mu je mogao omogućiti egzistenciju.
On sam se radi možepostojećih opravdanih kanonskih razloga, mogao rastati od supruge, 'od stola i postelje' i živjeti, raditi kao vjeroučitelj i dalje. No, on je sebi prisvojio nešto za što nije imao pravo. Sam je to držao u tajnosti. Koje je stvari potrebno držati u tajnosti? Sapienti sat.
Uloga vjeroučitelja u životu škole, školskog vjeronauka i župne kateheze jest uistinu višeslojna, bogata i iznimno odgovorna. Kao prvo važno je zapitati se što je to biti vjeroučitelj? Da li je služba vjeroučitelja jednaka službi drugih učitelja u školi? Dakako da nije. Vjeroučitelj je osoba koja svojim životom svjedoči živu vjeru u Isusa Krista, jedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Vjeroučitelj nije učitelj u vrijeme dok mu traje tjedna satnica u školi ili dok obrađuje nastavne jedinice. Mladi osjećaju istinu. Oni dakle, osjećaju kada ispred njih stoji vjeroučitelj koji i sam živi ono što naviješta ili u drugom slučaju kada ispred njih stoji vjeroučitelj koji o Radosnoj vijesti govori kao o skupu računalnih operacija. Dakle, vjeroučitelj bi kao prvo trebao biti autentičan.
I na kraju, smiješna mi je analogija u pogledu kao eto, pa oni sad nešto mudruju, a sami imaju svećenike sa djecom... Kao prvo to pokazuje nerazumijevanje crkvenih zakona, kanona, braka niti uopće sakramanta. I to u osnovnom smislu. No, zaboli me đon, da se poslužim jezikom mladih, koliko nekome smrde noge, meni je najvažnije držati čistim vlastite i svima govoriti o nužnosti i zdravosti istog. Jer je i moj Jesus volio imati noge čiste. Dapače, prao ih je svojim učenicima. Uh. Sapienti sat.
Sve moje. Uh.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Ljubav prema neprijateljima

"Blagoslivljajte one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču! Budite istog osjećaja jedni prema drugima! Ne težite za visokim častima, već se držite niskih! Ne smatrajte sami sebe mudrima! Nikome ne vraćajte zlo za zlo! Marljivo nastojte činiti dobra pred svim ljudima! Ako je moguće - koliko je do vas - budite u miru sa svima! Ne osvećujte se ljubljeni, sami, već to prepustite srdžbi Božjoj jer stoji pisano: "Osveta je moja - veli Gospodin - ja ću je vratiti." Naprotiv, ako je tvoj neprijatelj gladan, nahani ga; ako je žedan, napoj ga! Postupajući tako, skupit ćeš razbuktjelu žeravicu na njegovu glavu. Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrom! Rim 12, 14-21

Prijatelji moji, sve moje, ima li se što dodati. Srca srca moga, takvi budimo. Dobro svima činimo. Ustrajni u ljubavi. Onima koji nas mrko gledaju vi osmijeh vraćajte. Ne provizorni osmijeh. Već osmijeh ljubavi koji izvire iz najdubljeg izvora vašeg bića koje je satkano neizmjernom ljubavi. Nadu vraćajte potrebitima, ne prolazite glavom sagnuti već pogled podignite. Veličajte Gospodina.
Jedan život imate. Mudro je na dobro ga živjeti. Dobro činiti. Svjedočiti. Prijatelji moji, ne posustajte. Hranite se na izvoru Istine našeg Gospodina Isusa Krista.


O moj Isuse, koliko li vam novosti donosim za četvrtak u PSHG. Koliko li novosti donosim na sv. Križ u subotu. O kako sam sretan. Puknut ću kao balon od sreće... Koliko će biti aktivnosti. Sve na slavu Isusovu.
Viva la Jesus!
Viva la Jesus!
Viva la Jesus!
(p)ostanite Kristovi!
MM

Još malo pa nestalo...

(m) učenici PSHG-a :) sutra me kao što znate nema u školi...
ajd vi lijepo proširite ekipi da zna... oni koji dolaze četvrtkom na zajednicu...
nudim:
vikend. 7.8. X. 2006. godine.
smještaj: Dramalj.
karakteristike: prekrašno. kompletno u izvrsnom stanju. toaleti. tuš kabine. kuhinja. blagovaonica. dvorana za kateheze. boravak na 2 minute od mora. miris soli. nogometno igralište ograđeno. crkva na 10 metara (kuš' bolje).
broj slobodnih mjesta: 30
cijena: 130 kn po osobi.
cijena uključuje: prijevoz, doručak. ručak. večera. noćenje. doručak. (mislim i ručak ovdje). dobro druženje. zabavu.
potpuno besplatno: misa.živo slavlje živog Boga. ispovijed kod nasmiješenog svećenika. i ful simpatičnog. večernje šetnje uz more. razgovori. prijateljstvo. povezivanje. iskustva za pamćenje. sreća. zadovljstvo. nutarnji mir i foto 'sešn'...
prijave primam do ovog četvrtka.
čim se popuni - popuni se...
rekao bi moj did, "e sine, tko prvi njegova djevojka".
pa vi izvolite...popunite vikend.
(p)ostanite Kristovi!
MM

Umjetnost zaglupljivanja


Vidimo kako je počela politička trka za prikupljanjem birača...natjecanje neskromnosti je započelo. Ono što mene posebno smeta u cijeloj toj priči je kako se političari nerijetko koriste ne svojim programom i znanjem već argumentacijom iznošenja 'prljavog veša' svog političkog protivnika. Degradacijom njega kao osobe - dajući tako poruku javnosti kako on nikako ne može biti lider iliti pobjednik mogućih izbora. Ovdje želim jasno reći kako je prošlo svršeno vrijeme ono u kojem je Hrvatska imala političara, zaljubljenika u svoj narod i zemlju, kojima se živo fućkalo za naputke iz zemalja koje su se igrale policajaca ili pak svjetskih kauboja. Danas je situacija mnogo kompliciranija. Čovjek dolazi u poziciju birati manje zlo, a ne neku političku stranku za koju ju uvjeren kako ima ispravne političke svijetonazore i kako je ona spremna na svojim leđima iznijeti teret vlasti. A teret vlasti često postane teret slasti. Okus koji taj teret slasti pruža u ustima je teško nadomjestiv - pa stoga i pruža težu ovisnost od one heroinske. Jer svaki narkoman (barem oni koje sam ja upoznao kroz rad s njima) želi prestati, a ovisnik slasti političke uvijek želi samo još. I više. I jače. I moćnije. Koliko uzima toliko mu raste tolerancija na primljeno. I uvijek misli kako toliko nije dovoljno. Toliko moći. Toliko novca. Toliko ugnjetavanja. Nije dovoljno.
Hrvatski političari se, gotovo svi, mogu staviti pod nazivnik 'saginjača'. Vrlo su hrabri na riječima, a jezik trpi svašta izrečeno, tako da čovjek dobije provizorni dojam snage, odvažnosti, lucidnosti. No, nedugo se zamijeti kako svatko tko dođe na vlast najradije voli biti u pozi saginjanja. Glava prema koljenima. Čak mogu slobodno reći: manje ili više slijepo izvršavanje želja stranih nalogodavaca ili nove (eu)ropske božice (ne)sreće. Važno je pred ljudima ispasti moćan, a to što su ljudi ovce pa ne vide i ne mogu zbrojiti politički 2 i 2 nikome ništa. I to je ono što najviše boli. Kao da se i danas bude duhovi onih koji su u Jugi uvijek ponavljali "Hrvati su najbolje sluge, a najlošiji gospodari". I iako smo svi znali da nije to tako. I iako smo znali da dok smo mi ratovali s Hunima da su drugi europski narodi trčali po livadama jedući šumske bobice, iako smo znali da smo u doba Turaka bili predziđe kršćanstva, iako smo znali da su hrvatske vojnike svi cijenili, iako smo znali da smo se obranili od 4. vojske na svijetu. Iako smo znali da u cijeloj povijesti ratovanja su samo dva čovjeka koji nikada nisu izgubili bitku: Ban Josip Jelačić i general Ante Gotovina, nikome ništa. Rob je rob. I tiho su pjevali sluge slugu sluga bolje rob nego grob. Ma fućkam ti grob kojemu nema spomena. Ma fućkam ti grob koji će posjećivati zalutale svrake i psi lutalice. Ma fućkam ti grob kojemu će ime crvenilom stida biti ispisano na ploči hladnoj koja žali za propuštenim danima ponosa i slave kada se moglo drukčije.
Zato prijatelji moji razmišljajte i prosuđujte. Analizirajte. I kada dođe vrijeme: djelujte. Na svim poljima. I na političkim. Tamo nama treba čestitih ljudi. Tamo nama treba poštenih i odvažnih. Nitko ti ne može slomiti kičmu ako to sam ne dopustiš. Pusti kalkulacije, budi pravičan (na) i odvažan (na) samo takvi uspiju postati zvijezde sjevernjače, a ne zvijezde padalice.
Bog s Vama.
(p)ostanite Kristovi!
MM

Dragi moji prijatelji,
evo samo nekoliko rečenica do idućeg posta...
dogodilo se...
miče se...
talasa se...
u četvrtak vam donosim mnogo novosti...
na slavu našeg Gospodina...
pokreće se...
još malo,
i letimo...
sve na slavu Isusa.
O moj Bože, kako je divno Ga osjećati...
kako je divno kada mu je milo naše djelovanje...
veliča duša moja i klikče duh moj Bogu mome Spasitelju i ja govorim...
što pogleda na nas malene...
i svidje mu se srce naše ranjeno,
da preko njega liječi druge ranjene,
da budemo plod ruku Njegovih,
na slavu Njegovu.
O moj Isuse.
O moji gimnazijalci.
Srce mi se raduje.
Duh mi klikče.
Krv mi vrije.
Smijem se.
I gledam u Isusa.
Otvorio nam je mnoga vrata.
Za nas.
Kako da Ga ne ljubimo...
O kako da Ga ne ljubimo.
U krilo Njegovo položimo ruke svoje.
Da nas grije i vodi.
Kamo On smjera.
O prijatelji moji.
Još malo.
I biti će nam dopušteno druge činiti sretnijim.
Još malo.
I radit ćemo na zajedništvu sve djece Božje.
Kako divno čudo li će to biti u očima našim.
Boga živoga.
Boga prijatelja.
Boga ljubavi.
Molite. Molite. Molite.
Ljubi vas Isus.
(p)ostanite Kristovi!
MM

Zašto postoje u Crkvi pedofili, ako je Crkva sveta, a Bog izvor dobrote?

Danas živimo u vremenu kada smo mi odgajatelji i katehete, prinuđeni biti dodatno oprezni kada ljubimo svoje mlade da ne bi netko pogrešno protumačio zagrljaj djeteta, dodir po glavi ili tapšanje po ramenu.

Kao prvo ovdje želim raskid sa grijehom. Takav grijeh je užasan grijeh koji se protivi šestoj Božjoj zapovijedi. On je veoma težak i ljudi koji ga čine su teško ranjeni, bolesni ljudi koje uistinu treba udaljiti od mogućnosti činjenja tog gnjusnog grijeha, te prepustiti institucijama da po ljudskim zakonima sankcioniraju te osobe. Žalosno je da postoje danas svećenici koji su toliko ranjeni da učine tako užasne i teške grijehe protiv čovjeka, protiv onih koji su Isusu bili najmiliji – djeca.
No, i ovdje ima zamki, mladi prijatelju, na koje želim da obratiš pozornost. Danas živimo u vremenu kada smo mi odgajatelji i katehete, prinuđeni biti dodatno oprezni kada ljubimo svoje mlade da ne bi netko pogrešno protumačio zagrljaj djeteta, dodir po glavi ili tapšanje po ramenu. Sjećam se jedne velike afere pedofilije u Francuskoj (mjesec prosinac 2005.) kada je sud osudio pa oslobodio šestero ljudi pod krimenom pedofilije. Naime, ishodovalo se kako oni na poslijetku uopće nisu krivci. No, mediji su te ljude uredno samljeli, država im je oduzela djecu, prijatelji su ih ostavili. Sada ti jadni ljudi tuže državu, medije, institucije. No, bol koju su im ovi nanijeli nije nadomjestiva. Tko im može vratiti ugled? Čast? Svaki čovjek ima pravo na čast i nitko nema pravo ukaljati ugled drugom čovjeku bez podastrijetih dokaza. Trčanje medija za senzacijom je bolesna. Mediji su odavno prestali biti izvorište i prenošenje istine, već su jasno i bez maski postali kanalizacijske vode koje uporno truju ovo društvo. Francuski ministar pravosuđa rekao je da je taj proces tragedija francuskog društva i da pravosuđe sve mora učiniti da se nikad više pogrešni ljudi ne osude za tako gnusan zločin. Objava ove informacije u dnevnim novinama je zauzela marginalno mjesto, negdje pri kraju vijesti, dok je proces i suđenje, kao i osuda šestero nevinih ljudi svakodnevno punilo vrhove novinskih stupaca. Koje licemjerstvo medija. Želim reći, Crkva danas ima mnogo ljudi kojima nije baš simpatična, da se blago izrazim. Ljudi koji su vlasnici medijskih korporacija nisu baš nakloni Crkvi. Stoga će svaki novinarčić dobiti udarni prostor kad god je u pitanju napad na Crkvu. Zato treba biti oprezan i prema optužbama ove vrste usmjerene prema Crkvi. Nitko ovdje ne negira da takvih slučajeva ima. Papa i biskupi, čim saznaju za takvo što, poduzimaju sve što je u njihovoj moći da otklone taj teški problem. Mediji traže stup srama. Stup srama nije poznat Crkvi novoga vremena koja živi Kristovu ljubav. Krist nije pribio na stup srama preljubnicu koja je imala nekoliko muževa. Otklon od grijeha mora biti, ali za nas postoji samo jedan pravedni Sudac – Isus Krist. Čovječja pravednost ne može se mjeriti sa pravednošću našega Gospodina koji pozna srce svakog čovjeka u onom stanju u kojem se isto i nalazi. Ovdje želim kazati kako ti svećenici koji učine tako strašne stvari – nisu u punini Kristovi svećenici. Onaj tko je u punini istine odani sin Kristov, onaj koji živi svoje svećenstvo, ne može nikada pasti u takvu strahotu grijeha da učini toliko ogavan zločin. Ti su ljudi bolesni, pomračena uma. Zanimljivo bi bilo istražiti i nakane tih ljudi prilikom ulaska u bogoslovije. Ne bih bio uvjeren da su mnogi ušli s namjerno zločestim nakanama. Nije to nikakva neutemeljena priča niskobudžetnog američkog filma. I djeca znaju da se kula uvijek ruši od temelja. Prema tome, zar nemam pravo razmišljati kako je moguće da su protivnici Kristovi (u čije postojanje nitko ne sumnja) ubacili svoje ljude u svećenstvo kako bi ovi iznutra razarali Crkvu i sablažnjivali društvo? Ako jeste objektivni shvatiti ćete kako ova tvrdnja ima popriličnu dozu vjerojatnosti. Crkva je sveta i uvijek će biti sveta po Isusu Kristu – svome kamenu temeljcu, svome Utemeljitelju, Onome koji joj je dao smisao i razlog postojanja. Grešna je pak po ljudima – nama koji smo svi grešni po ranjenoj naravi. I još nešto, zašto se nikada niste upitali o postojanju pedofilije među modnim kreatorima, umjetnicima, glazbenicima...? I zašto se i o tome ne piše katkad? Što želim reći? Jedan poznati pjevač je na sudu otpušten kao ne krivac užasnog zločina pedofilije iako su mnoga djeca svjedočila o gnusobama, mnogi materijalni dokazi bili su podastrijeti. Čovjek je oslobođen. Novac upravlja slabićima, a takvih ima u sudstvu koliko god hoćete. Kad je u pitanju svećenik ili crkvena osoba može biti dovoljno da iz Kristove ljubavi pogladiš dijete po glavi pa da ti dežurni lešinari prikrpaju bolesnu sklonost. Takvi katolici su pribiti na stup srama na temelju riječi određene osobe. Taj pjevač je oslobođen unatoč mnogim dokazima. Po mnogima vrlo diskutabilna odluka.

I na kraju. To je užasni, u Nebo vapijući grijeh. Ti počinitelji tog odvratnog čina imat će plaću na Nebu. Zasluženu. Vi pak budite mudri da umijete razlikovati dobro od zla. I pokušaje pravljenja dobra zlim, kao i zla dobrim.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Zbog čega Gospodin ima tako veliko srce i ljubav prema nama?

I tada, kada to učiniš u potpunoj slobodi ljubavi - onda se samo prepustiš. Pustiš se da te vodi. Bez obzira da li se tvoj život u datom trenutku pokazao olujnim morem u kojem plivaju morski psi. Ta ne boj se. Ne postoji bolji kapetan za naše živote. Ne postoji bolji brod kojim možeš ploviti. Samo čvrsto. Ustrajno i ne boj se. Nema mjesta strahu. Mir u tvoje srce. Tako.

Ovdje se krije nešto na što želim posebno upozoriti. Mnogi ljudi danas jednostavno ne žele prihvatiti promjenu. Makar ta promjena bila kratkoročna – ona jest promjena. Tko je ima pravo nijekati. Sjećam se jednog učenika koji je bio poprilično živo dijete, imao je i određenih teškoća, kako u obitelji, tako i u školi. Često je i sam prouzročio popriličan broj poteškoća. No, postojali su dani, čak i tjedni, kada na njega nije bilo pritužbi. Tada je taj dečko, čak pokazivao i dobru volju učiniti neko dobro, povući naprijed. Prepoznao sam odmah u njemu da ima liniju biti lider. Samo je pitanje hoće li biti lider soli, kako sam mu objašnjavao, ili lider koji će služiti drugima za gaženje. I tada u tim trenutcima kada se on pokušavao promijeniti što se događalo – naišao je na zid, kameni, hladni, svoje razrednice, čak i svojih prijatelja, koji su mu jasno i glasno sugerirali: «daj, koga ti muljaš i što to pokušavaš pa dobro znamo mi tko si ti». To me jako razljutilo. U tim situacijama njemu je trebalo dati do znanja kako smo mi svi zadovoljni s njime kada on dobro čini. Makar to bio jedan dan. Jedan tjedan. Normalno da ćemo mu dati do znanja da bi mi voljeli da on to čini češće, ali dozvolite, kako će takvom mladu čovjeku nešto i prijeći u naviku dobra, ako nema potpore onih koji ga okružuju? Umjesto da ga potiču činiti dobro, oni ga pokušavaju demoralizirati, jer «dobro znamo mi kakav si ti». Sjetim se ovom zgodom i mog osobnog slučaja kada sam onako kao živahni osnovnoškolac s mislima u košarci, a nipošto u knjigama nekada poprilično uznemirio svoju učiteljicu u osmom razredu. Tada me primila (čitaj: počupala) za kosu iznad uha i izvela pred cijeli razred te slavodobitno obznanila: «MM od tebe nikad niš. Zapamti. I ti svi ovdje. Nikad niš.» Danas kad se sjetim tog nemilog slučaja kao prvo zahvaljujem Gospodinu što je i tu kao i svugdje On taj koji radi račune i što mi je dao zanimljiv prkos. Naime, često kad mi je bilo teško u životu sjetio sam se tih riječi i krenuo dalje. Nema predaje. Nikada. Bez obzira na uvjete. Kasnije sam shvatio kako je rat odavna dobiven. Krist je pobijedio tamu. Krist kraljuje, tama je pala. Kasnije sam shvatio da je nama omogućeno Nebo, da mi trebamo samo izdržati ostati vjerni, često govorim svojim učenicima da se ne boje, ta koji vojnik bi se bojao bitke kad bi sa sigurnošću znao da je njegov Zapovijednik dobio rat?
Prema tome, za Isusa ne postoji izgubljeni slučaj. Jednom prilikom sam čuo mladu djevojku kako bespotrebno paničari pred životnim teškoćama te je sebe proglasila izgubljenim slučajem. Sada Vam ponavljam. Nema izgubljenog slučaja. Za Isusa Krista, našeg Gospodina, ne postoji izgubljeni slučaj. Nema tih poteškoća, nema tog čvora, nema tog lokota, što Krist ne može riješiti. Ta naš Bog je Svemogući Bog! No, ima jedan ali. Vjeruj mi prijatelju, nije uopće težak i zahtjevan. I taj 'ali' je stavljen kao 'ali', ali iz ljubavi. Iz poštovanja tvoje osobnosti. Moraš sam. Svojevoljno. I s ljubavlju. Predati svoj život u Isusove ruke. Staviti Isusa na prvo mjesto. Isus te toliko ljubi da ne želi ti ništa nametati. Isus poštuje tvoju slobodu. On te ne želi robotom, već slobodnim bićem. Hm. Već ti vidim lice. Ne mršti se. Stani malo. Čitaj dalje. Na kraju ćemo se zajedno smijati. Gledaj, kako da ti ovo objasnim. Da li si se vozio kada s nekim tko je uistinu vozio malo brže? Vjerujem da (nažalost) jesi. Tvoje srce tada nije bilo u potpunosti mirno, zar ne? Možeš priznati da su bili trenutci te vožnje kada nisi znao što vozač radi – da li je siguran u ono što radi, zar ne? Kada ste završili vožnju vozač te uvjeravao da nije bilo potrebno tvoje iluzorno stiskanje kočnice na suvozačevom mjestu, jer je on u svakomn trenutku kontrolirao vozilo. Ali te to uvjeravanje nije baš usrećilo iako je možda čak i bilo utemeljeno. Ili drugi primjer. Vjerujem mnogo razumljiviji i poučniji. Da li si gledao kada nastajanje slike? Umjetničkog djela? Ako jesi onda ti je jasno što želim reći. Na početku kada slikar krene miješati boje, pa kada krene vući kistom po papiru, tebi se čini da će to ispasti prije sve ostalo nego vrijedna umjetnička slika. Ali na kraju vidiš da je slikar imao viziju. On je u svojoj glavi imao ideju kako nacrtati. On je znao kako povući kist. Kojom linijom. I koje boje će upotrijebiti. Ti si jedino trebao imati povjerenja sačekati da vidiš. I da se diviš. Stoga ja te kao tvoj prijatelj samo to molim. Radi na sebi. Probudi u sebi ljubav prema Jesusu. Reci, viva la Jesus. Kada začmeš novu ljubav, idi u Crkvu. Prisustvuj i pričesti se na misama. Ispovijedaj se kada god možeš. I kad ti drugi spočitnu kakav si ti im uzvrati: «trudim se. Uistinu se iskreno trudim. Ali i vi morate imati sa mnom strpljenja. Nisam završen. Bog na meni još uvijek radi.» Evo, prijatelju, zapamti. Bog na svima nama radi. Radi da postanemo divno Božje djelo. Djelo koje će slaviti i klicati svoga Stvoritelja. Koje će govoriti o veličini svoga Stvoritelja. Djelo po kojem će ostali reći da je moguće postati takvo djelo. Prema tome, Isus ljubi svako biće i od nikoga nikada ne odustaje. Isus želi da se svi ljudi spase. «Zbog čega Gospodin ima tako veliko srce i ljubav prema nama?» postavljaš mi pitanje. Ja ću ti reći. Zbog ljubavi. Ljubavi. Ljubavi. Nemoj se čuditi. Sjeti se sebe. Što si ti sve u stanju učiniti za onog (onu) u koju si uvjeren da tvoje srce žudi? Pjevati ispred prozora i pri tom ispasti smiješan u očima drugih? Pisati pjesme i pri tom biti ismijavan od cijele ekipe? Početi čitati knjige koje ta osoba čita kako bi imali zajedničkih tema za razgovor? Odjednom pronaći zanimanje za nešto što te prije uopće nije zanimalo? Koliko mi kao ljudi smo spremni žrtvovati i učiniti radi ljubavi. Puno. Puno. I tada nam nije teško. Ljubav je ta koja na nosi. Na njezinim krilima letimo ka cilju. I ne zanima nas tada ništa drugo. Važno je samo da letimo. O mladi prijatelju, a koliko puta je ta naša ljubav slaba? Koliko puta nas ona izda? Koliko puta nas rasplače? Koliko puta se potoci suza slijevaju liticama naših duša jer smo neshvaćeni, ne ljubljeni? Krist je Ljubav. On ljubi kao što nitko nikada nije niti će ikada moći ljubiti. Isus ljubi bezuvjetno. Potpuno. Strpljivo. Ljubi te takvog. Pokazuje ti da te voli. Tako malenog. I velikog. I smiješnog. I ozbiljnog. I mršavog. I pretilnog. I mudrog. I manje mudrog. I sposobnog. I nespretnog.
Isus te ljubi. Ljubi te jer si nešto posebno. Moraš mi ovo vjerovati. Isus ima za tebe plan. Naš Gospodin sve radi planski. On ne bi nikada dozvolio da se ti začmeš, rodiš, da živiš da nema s tobom jedan prekrasni plan. Plan koji je samo tvoj. Plan koji je samo za tebe. Plan kroz koji ćeš ti sebe ostvariti. Plan koji će ti pomoći doći u Nebo. U Radost. Ali prijatelju, ti moraš Isusu reći DA. Ti moraš reći Njemu da On vodi tvoj život. Potpuno mu se predati. Dati mu do znanja da je to tvoja odluka. I tada, kada to učiniš u potpunoj slobodi ljubavi - onda se samo prepustiš. Pustiš se da te vodi. Bez obzira da li se tvoj život u datom trenutku pokazao olujnim morem u kojem plivaju morski psi. Ta ne boj se. Ne postoji bolji kapetan za naše živote. Ne postoji bolji brod kojim možeš ploviti. Samo čvrsto. Ustrajno i ne boj se. Nema mjesta strahu. Mir u tvoje srce. Tako. Sad jesi Kristov. Dozvoli si, pa ponovi ovo nekoliko puta na dan. Kome? Samom sebi. Kada se ujutro pomoliš svom Gospodinu i kada izmoliš Anđeo Gospodnji (kako sam optimističan zar ne?) onda slobodno reci ja jesam Kristov. I ponavljaj to svakodnevno. Dobro je za tebe. Zašto? Jer ćeš se podsjećati čiji si. S druge pak strane Jesusu će biti milo, što se cijeli dan njegovim priznaješ i zoveš. I kada ti dođu odluke za donositi ti prvo reci ja jesam Kristov, odluka koju u njegovoj milosti doneseš bit će ona kakva treba biti.
Ponavljaj i ti... svaka moja stopa je tvoja Gospodine...svaka moja stopa je tvoja...
Čuvali Vas anđeli čuvari...
(p)ostanite Kristovi!
MM

Koliko vas ljubi naš Gospodin...

Razmišljao sam da li da danas samo stavim ovu fotografiju i ni riječi komentara...niti riječi... vjerujem da bi i ona sama mnogo govorila. Uistinu, slika je nekada značajnija od mnogih riječi. No želim uistinu ovdje sa svima podijeliti. U kolikoj smo mi zabludi. Mi ljudi koji radimo s mladima. Koji trudimo se im davati. Mladi su mladi. Ja ću reći, mladi su dobri onoliko koliko im se mi nudimo, koliko im dajemo sadržaja. Mlade često kritiziraju oni kojima je smisao rada s mladima puko teoretiziranje. Mladi su mladi. Kao i oni 3000 godina prije Krista na koje su se žalili: "Današnji mladi ništa ne valjaju. Po cijeli dan sjede u tavernama i ne poštuju starije..." Prijatelji moji, to je otprilike zapis sa egipatskog grobnog spomenika... Ja ću reći, naravno da sjede po kafićima kada mi filozofiramo o nebitnome. I debatiramo o projektima. A oni žele da budete tamo. Uz njih. Oni žele odgovore. Oni žele razgovor. Oni žele povjerenje. Oni žele da ih se prihvaća. Oni žele da budu ljubljeni. Nitko nema pozitive, spremnosti na žrtvu, odlučnosti kao mladi ljudi kada im, uz pomoć Božju, ukažeš na svrhovitost istoga. Onoga trenutka kada mlad čovjek uoči svrhovitost neke radnje, on se tu daje bez pridržaja...Koliko bi nam bolje bilo kada bi mi u svojim srcima zadržali barem dio srca naše mladosti.
Jučer sam cijelo popodne bio napet. Navečer je bio prvi susret zajednice mladih PSHG-a. Razmišljao sam. Odaziv. Odnos. Što? Kako? Oko 18.30 sam bio kod Kapucina. I ispovijedio se. Došao u zbornicu i čekao... Molio... Osjećaji su mi bujali... u 20.00 iziđem vani... Masa učenika. Masa mladih. Stepeništa puna... Ne mogu vjerovati...Ušli smo u veliku svečanu dvoranu i tu se zadržali do 21. 30. Govorio sam im o Kristu. O tome da su ljubljeni. O Crkvi. O slabosti ljudi Crkve, ali i o svetosti nje same po svom Utemeljitelju. Postavljali su pitanja... Mnogo ih toga muči. Mnogo toga žele razjasniti... Predstavio sam im nekoliko ideja... Projekt "Mreža ljubavi", pomoći potrebitima. Hodočašće u Međugorje i Rim...Naposlijetku, izišavši, da ne smetamo domara prvi put previše, zadržali smo se ispred škole do 22. 30. Razgovor s dečkima o športskim turnirima. O rock kršćanskom bendu. Zatim opet s djevojkama o volontiranju...Koliko li oni imaju dobre volje...
Toliko pitanja... O moj Bože, koliko su oni žedni istine.
Pitam se, činimo li mi evangelizatori grijeh propusta što mladima koji su žedni sadržaja mi nudimo u mnogo slučajeva pretakanja misaonog iz šupljeg u praznog... Tu se zaustavljam. Svatko će dobiti svoju plaću.
Sada ću cijeli ovaj tjedan živjeti za četvrtak i za tu večer susreta. Razmišljam i molim za ime zajednice. Nomen est omen mudro zbore latini. Razmišljam da li će se i ovdje iskristalizirati jedna grupa mladih, jezgra, ili će i dalje stepeništa biti puna... Razmišljam hoće li prestati ili nastaviti. Hoće li ostaviti ili stati. Cijelo vrijeme mi misli huče o jednoj učenici s etike. I razgovorima vođenim s istom. Neka je Dobri čuva i prati. Možda Gospodin namjerno nije htio da dobije to što je željela... Da ta odluka opet bude na njezinom srcu. Da ona sama krene i nastavi. Ili stane. Kako god odlučila, imat ću te u molitvama.
(p)ostanite Kristovi!
MM

Tko je to u krizi?

Prijatelji moji, često se mi vjeroučitelji, teolozi, svećenici, biskupi i ini drugi pastoralci pitamo i tražimo uzroke kriza... I razmišljamo, razmišljamo... I pričamo. I debatiramo... I donosimo premise... I onda opet. Pa opet. Pa opet... Ovdje danas želim vrlo jasno reći kroz ovaj kratki post. Crkva nije u krizi. Vjera nije u krizi. Zašto? Može li Isus Krist biti u krizi? Dakako da ne može. Jer je On pravi Bog koji se utjelovio u pravom čovjeku, došao nama na zemlju da otkupi grijehe svijeta, da ljubi svakog čovjeka. Da umre na križu za svakog čovjeka. Da omogući spasenje svima onima koji njega prihvate, svima onima koji žele spasenje. Može li sam Bog ikada biti u krizi? Može li punina i savršenost Objave Isusa Krista biti u krizi? Ne, jer bi to bilo contradictio in se. Sol ne može biti slatka. Sol je sol. Šećer je šećer. Krist kao Krist ne može nikada biti u poziciji da nije motivirajući, da nije autentičan, da nije jedinstven, da nije jedini. Gdje smo onda zakazali, možda se pitate? E, pa dragi moji kršćani, mi smo u krizi. Naše svjedočenje je u krizi. Naša hrabrost je u krizi. Naša odvažnost je u krizi. Naša svakodnevnica je u krizi. Naša vjera je u krizi. Stoga, onoga trenutka kada mi budemo svjedočili vjeru u Raspetoga Spasitelja, u Ljubav, tada ćemo mi sebi vjerovati, a naše vjerovanje može, uz milost Božju, uzrokovati da i netko drugi se oduševi za Krista. Kako inače bi se braća naša i sestre koji nisu imali prilike i milosti upoznati Isusa, trebali Njemu radovati kada vide nas kako muljamo, tračamo, ogovaramo, iskrivljujemo istinu, kako nismo autentični, kako smo površni... Sasvim je jasno da se isti pitaju: "Što ja imam tamo tražiti?" Nužno je da mi svojim svjedočenjem, vlastitim primjerom trudimo se pokazati da sami vjerujemo i živimo ljubav Isusa Krista. Najvažnije se truditi. Padovi su neizbježni jer smo ljudi. Grešni po naravi. Ali moramo se iskreno truditi. Svakoga dana. Sada i odmah. Truditi se biti dobar (a), pomagati potrebite, biti za druge, živjeti vjeru, hraniti se Kristom, truditi se... Tada ćemo učiniti dovoljno da možemo kazati: "Sluge smo beskorisne, činimo što smo dužni činiti". I tada kada dođemo pred lice našega Gospodina moći ćemo mu reći: Isuse, trudio sam se...
(p)ostanite Kristovi!
MM

Prosječan zubar, prosječan liječnik, prosječan profesor, prosječan učitelj, prosiječan komunalac, prosječan mehaničar, prosiječan stolar, prosječan znanstvenik, prosječan političar, prosječan otac, prosječna majka, prosječna sestra, prosječni brat, prosječni kršćanin, prosječni svećenik, prosječni vjeroučitelj, prosječan glazbenik, prosječan poljoprivrednik, prosječni tehničar, prosječni inžinjer, prosječni intelktualac, prosječni električar, prosječni autoprijevoznik, prosječni vozač, prosječni socijalni radnik, prosječni ravnatelj, prosječni student, prosječni učenik, prosječni športaš, prosječni fizičar, prosječni kemičar, prosječni privatnik, prosječni nositelji vlasti, prosječni duhovnici, prosječni prijatelji, prosječni dečko, prosječna djevojka, prosječna ljubav...
Ovaj svijet je pun prosječnosti...
Prosječnost sputava, ona ne uzdiže.
Prosječnost guši duh.
Prosječnost je prosječnost.
Prosječnost je na svakom koraku.
Prosječnost je sama sebi dovoljna.
Njome se tješe oni koji vole najviše sebe.
Koji se boje podignuti pogled.
Koji uvijek planiraju, nikada ne riskiraju.
Koji nisu opušteni.
Prosječnost umire. A njezin grob nitko ne posjećuje.
Ti si stvoren (a) za nešto više!
Uzdigni se iznad prosječnosti!
Odluči BITI!
I poslušaj Isusa: «Budite savršeni kao što je savršen Otac moj...»

(p)ostanite Kristovi!
MM

RADOSTI SE SRCE NAPUKLO…


Prijatelji moji, sve moje. Danas je naš riječki nadbiskup i metropolit dr. Ivan Devčić predvodio misno slavlje za početak školske godine za sve riječke srednjoškolce. Kao prvo, moram reći da sam bio uistinu sretan kada sam vidio dupkom punu crkvu Uznesenja BDM . Danas sam cijeli dan bio napet. Kao struna. Naime dogovorio sam se sa svojim gimnazijalcima da idemo svi zajedno na misu. Cijelu noć sam se budio i razmišljao hoće li se odazvati... Nakon molitve bih ponovno utonuo u san. Kada je došlo vrijeme našli smo se u školi. Bogu hvala, masa ih je bila tamo. To je bila popodnevna smjena, koja je otišla s nastave. Istina, tu su bili samo oni, njih deset po razredu, koji su baš htjeli ići na misu. Krenuli smo pješke od gimnazije. Gledam ih. Srce mi se trese. Osamdesetak mladih. Hodaju. Smiju se. Pričaju. Dolazimo do Mosta hrvatskih branitelja gdje smo se dogovorili naći sa maturantima i drugim razredima koji su u jutarnjoj smjeni. Tu su moji srednjoškolci sa sv. Križa. Njih dvadesetak. Bogu hvala. Oni žive sa mnom i ja s njima. Tražim pogledom maturante. Neki su došli. Ne svi. Radostim se i pozdravljam sve koji su tu. Pred očima mi se vrte slike lica onih koji su mi rekli da će doći, a nisu stigli. Srce mi se para. Boli to. Jako boli. O kako boli. Razmišljam cijelo vrijeme o njima. Zašto? Koji su razlozi? Odlučujem. Dati im se još više. Reći im, nema problema. Idemo dalje. Uh. Kad bi oni znali koliko njih ljubi naš Gospodin. Kad bi oni znali koliko je njemu stalo do njih. O moj Isuse, koliko mi je stalo do tih mladih. Da im samo pokažem. Da osjete. Neka sami odluče. Neka sami iskorače. Ili ostanu. Ili pak izađu na svijetlo. I griju se. Tvojom ljubavlju. Neizmjernom. Nećemo stati. Nastavljamo. Još snažnije. Na slavu imena Isusova. Sve čemo činiti za naše mlade. Razapet između radovanja za sve one koji su bili na slavlju. Tužan radi onih kojih nema. O moj Isuse. O moj Isuse. Što li je čovjek? Bez tvoje pomoći i milosti. Trska koja se njiše. Mogu li oni koji nikada nisu osjetili toplinu sunca biti očarani njegovom ljepotom? Mogu li oni koji se čuvaju mora, biti oduševljeni njegovim dubinama? Mogu li oni koji se zatvaraju, radovati slobodi? Nemirno je srce naše dok se ne smiri u svome Gospodinu. O svi tražitelji traženoga, osvrnite se oko sebe. Koliko li Vam Gospodin daruje znakova. Progledajte. Prihvatite smisao. Zagrlite izvor. I napajajte se njegovom nepresušnom Riječju koja liječi sve rane.
Mladi moji prijatelji, dođite Isusu. Dođite svome Gospodinu. On Vas ljubi. On Vas prihvaća. Dođite svome Prijatelju. Dođite. Vi ste naše blago. Dragocijeno. Vi ste naša kap na dlanu. Vi ste naš biser. Vi ste naše svijetlo. Nikada nećemo odustati od Vas. Nikada.

(p)ostanite Kristovi!
MM

ISUS!

Tko je bio prije Abrahama? ISUS!
Tko je bio uz Boga dok je stvarao svijet? ISUS!
Tko nas nosi na leđima kada mi ne možemo hodati? ISUS!
Tko je pobijedio sotonu? ISUS!
Tko je čovjeku omogućio vječni mir? ISUS!
Tko je naš Prijatelj? ISUS!

Pa da mi je i dolinom smrti poći zla se ne bojim jer je tko uz mene? ISUS!
Unatoč svim nevoljama moj duh nikada neće malaksati jer ga hrani? ISUS!
Mogu me svi ostaviti samo neka me ne napušta tko? ISUS!
Slijedit ću ga sve da nitko to neće. ISUS!
Živim punim plućima jer dišem. ISUS!

Volim i ljubim svakog čovjeka jer me to naučio? ISUS!
Dajem se potpuno bez kompromisa jer to od mene traži? ISUS!
Mogu oduševljavat mlade za Krista jer mi je to dano. ISUS!

Ostavio nam je most kojim dolazimo preko provalije grijeha u krilo njegove ljubavi. ISUS!
Smrti je omogućio da je zovemo prijateljicom! ISUS!
Nasmiješen sam od uha do uha. ISUS!
U bilo koje doba dana i noći ja vičem. ISUS!
Svaka moja stopa je tvoja. ISUS!
Sve što mi uspije tebi na slavu. ISUS!
Volim te i ljubim te moj Gospodine. ISUS!
Gospodin moj i Bog moj. ISUS!
ISUS! ISUS! ISUS!
(p)ostanite Kristovi!
MM

Prvi cjeloviti hrvatski prijevod spornog govora pape Benedikta XVI. na sveučilištu u Regensburgu, 12. rujna 2006. koji je digao prašinu u islamskom svijetu. Zahvaljujemo prof. Ivanu Macanu, s FFDI-ja, na prijevodu.



Vjera, um i sveučilište - sjećanja i refleksije





Eminencije i magnificencije, poštovane dame i gospodo!

Ovo je za mene ganutljiv trenutak što još jednom mogu biti na sveučilištu i još jednom smjeti održati predavanje. Moje se misli vraćaju u godine u kojima sam na sveučilištu u Bonnu, nakon lijepog razdoblja na visokoj školi u Freisingu, preuzeo svoju djelatnost kao akademski nastavnik. Bilo je to – 1959. – još u vrijeme starog sveučilišta ordinarijâ. Za pojedine katedre nije bilo ni asistenata ni pisara, ali je postojao vrlo neposredan susret sa studentima i posebno također s profesorima među sobom. U docentskim sobama sastajali smo se prije i poslije predavanja. Kontakti s povjesničarima, filozofima, filolozima i, dakako, među oba teološka fakulteta bili su vrlo živi.



Svakog se semestra održavao takozvani «dies academicus» na kojem su se studentima čitavoga sveučilišta predstavljali profesori sviju fakulteta i tako je bio moguć stvaran doživljaj onoga što se zove «universitas»: tu se moglo doživjeti da u svim specijalizacijama, na koje ste Vi, magnifice, upozorili, i koje nas katkad čine da jedni pred drugima šutimo, ipak tvorimo cjelinu i radimo u cjelovitosti jednoga uma sa svim njegovim dimenzijama i tako stojimo u zajedničkoj odgovornosti za pravilnu uporabu uma. Sveučilište je također bilo jako ponosno na svoja dva teološka fakulteta. Bilo je jasno da i oni, time što traže razumijevanje vjere, vrše posao koji pripada cjelini «universitas scientiarum», premda nisu svi mogli dijeliti vjeru za čije su se slaganje sa zajedničkim umom teolozi trudili. Ta unutrašnja povezanost u kozmosu uma nije bila remećena kad se jednom dočulo da je neki od kolega izrazio mišljenje kako na našem sveučilištu postoji nešto čudnoga: dva fakulteta koja se bave nečim što ne postoji - Bogom. Da i pred tako radikalnom skepsom ostaje nužno i razumno i s umom tražiti Boga i to činiti u sklopu predaje kršćanske vjere, bilo je u cjelini sveučilišta neprijeporno.





Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem.[1] Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između «triju zakona», «triju životnih poredaka»: Starog zavjeta – Novog zavjeta – Kurana.



U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva ´ą¬»µľąÂ – kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi «đihad» (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kuranu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na «posjedovatelje pisma» i «nevjernika», on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: «Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem».



Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: «Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu (sugw|), to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću». Toliko Manuel.





Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.



Khoury pri tom citira rad poznatog francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.





Prvim stihom iz knjige Postanka, prvi stih Svetoga pisma uopće, mijenjajući ga, Ivan je otvorio prolog svoga evanđelja riječju: u početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju upotrebljava car: Bog djeluje po Logosu. Logos je um i riječ zajedno – um koji je stvarateljski i koji se može priopćiti, ali upravo kao um. Ivan nam je time darovao završnu riječ biblijskog pojma o Bogu u kojem svi često mučni i zamršeni putovi biblijske vjere dolaze do svoga cilja i nalaze sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, tako nam kaže Evanđelist.



Susret biblijske poruke i grčkog mišljenja nije bio slučajan. Vizija svetoga Pavla kojemu se zatvaraju putovi u Aziju i koji zatim u viđenju vidi jednog Makedonca i čuje kako mu vapi: dođi ovamo i pomozi nam (Dj 16, 6-10) – ta se vizija smije tumačiti kao učvršćenje u svojoj nutrini nužnog približavanja između biblijske vjere i grčkih pitanja. Pritom je to približavanje već bilo davno u tijeku. Već tajanstveno Božje ime iz gorućeg grma, koje toga Boga izdiže između bogova s mnogim imenima i o njemu jednostavno izriče: ja sam tu-bitak (prisutnost), jest poricanje mita prema kojem sokratovski pokušaj, da nadvlada i nadiđe mit, stoji u unutarnjoj analogiji. Proces, koji je počeo kod gorućeg grma u nutrini Starog zavjeta, stiže do svojega dozrijevanja u vremenu egzila, kad se Izraelov Bog, sada bez zemlje i bez kulta, otkriva kao Bog neba i zemlje i predstavlja se jednostavnom formulom koja se nastavlja na riječ iz grma: «Ja sam». S tim novim spoznavanjem Boga ide ruku pod ruku neka vrsta rasvjetljenja koje se drastično izriče u ruganju bogovima koji su samo ljudskih ruku djelo (usp. ps. 115). I tako biblijska vjera u helenističkoj epohi, unatoč sve oštrine suprotstavljanja helenističkim gospodarima koji su htjeli silom postići izjednačavanje s grčkim načinom života i njegovim kultom bogova, unatoč sve oštrine sukoba, ide iznutra ususret onome najboljem u grčkom mišljenju prema zajedničkom dodiru koji se onda posebno izvršio u kasnijoj mudrosnoj literaturi.



Danas znamo da je grčki prijevod Starog zavjeta koji je nastao u Aleksandriji – Septuaginta – više od čistog prijevoda (koji možda treba prosuđivati manje pozitivno) hebrejskog teksta, naime, samostalni svjedok teksta i vlastiti važni korak povijesti objave u kojem se taj susret ostvario na način koji je za nastanak kršćanstva i njegovo širenje postigao odlučujuće značenje. Tu je ponajdublje riječ o susretu između vjere i uma, o pravilnom rasvjetljavanju religije. Manuel II je doista iz unutrašnje biti kršćanske vjere i ujedno iz biti helenističkog duha, koji se stopio s vjerom, mogao reći: ne djelovati «s Logosom» protivi se Božjem biću.



Zbog poštenja treba ovdje primijetiti da su se u kasnom srednjem vijeku razvile teološke tendencije koje razbijaju tu sintezu grčkoga i kršćanskoga. Nasuprot takozvanom augustinskom i tomističkom intelektualizmu počinje kod Duns Scota stajalište voluntarizma, koje je konačno u daljnjem razvitku vodilo prema izjavi da o Bogu znamo samo njegovu «voluntas ordinata». Iznad toga postoji Božja sloboda pomoću koje bi on mogao učiniti i ostvariti i protivno od onoga što je učinio. Tu se očituju pozicije koje dolaze sasvim blizu onima Ibn Hazna, i koje bi se mogle približavati slici nekog samovoljnog Boga koji nije vezan ni za istinu niti za dobro.



Božja transcendencija i njegova drugačijost toliko se izdižu da ni naš um, naš smisao za istinito i dobro nije više pravo ogledalo Boga čije neizmjerljive mogućnosti zaostaju za njegovim činjeničnim odlukama i za nas ostaju vječno nedohvatljive i skrivene. Tome nasuprot crkvena je vjera uvijek držala da između nas i Boga, između njegova vječnog stvarateljskog duha i našega stvorenog uma postoji stvarna analogija, u kojoj, kako kaže lateranski koncil, postoje doduše neizmjerno veće nesličnosti nego sličnosti, ali ipak analogija i njezin jezik nisu dokinuti (usp. Lat IV).



Bog neće biti više Bog ako ga protjeramo u neki čisti i neprozirni voluntarizam, nego pravi božanski Bog je Bog koji se pokazao kao Logos i koji je kao Logos u ljubavi djelovao i djeluje za nas. Sigurno, ljubav, kako kaže Pavao, «nadvisuje» spoznaju i zato može više toga opažati nego puko mišljenje (usp. Ef 3, 19), no ona je ipak ljubav Boga – Logosa, zbog čega je kršćansko bogoslužje, kako to opet Pavao kaže, logikh< latrei>a – bogoštovlje koje stoji u skladu s vječnom Riječju i s našim umom (usp. Rim 12, 1). To unutrašnje ovdje spomenuto međusobno susretanje, koje se je izvršilo između biblijskog vjerovanja i grčkih filozofskih pitanja, nije samo religijsko-povijesni neko i svjetsko-povijesni odlučujući proces koji nas još i danas obvezuje.



Uviđamo li na taj susret, onda nije čudno da je kršćanstvo, unatoč svoga podrijetla i važnog razvitka na Orijentu, konačno svoje povijesno odlučujuće obilježje pronašlo u Europi. Možemo reći i obrnuto: taj susret, kojemu onda još pridolazi rimska baština, stvorio je Europu i on ostaje osnovica za ono što se s pravom može nazvati Europa. Tezi da kritički pročišćena grčka baština bitno spada na kršćansku vjeru stoji nasuprot zahtjev za dehelenizacijom kršćanstva, koja od početka novoga vijeka sve više obvladava teološkim hrvanjem. Pogledamo li to još bliže, možemo primijetiti tri vala programa dehelenizacije, koji su doduše međusobno povezani, ali se u svojim opravdavanjima i ciljevima jasno međusobno razlikuju. Dehelenizacija je najprije povezana sa zahtjevima reformacije 16. stoljeća. Reformatori su se, zbog skolastičke teološke tradicije, suočavali sa sistematizacijom vjere sasvim određene filozofijom, takoreći vjeri tuđeg određenja na temelju mišljenja koje ne dolazi iz nje. Vjera se pri tome više ne pokazuje kao živa povijesna riječ, nego ukalupljena u jedan filozofski sustav.



»Sola scriptura», nasuprot tome, traži čisti pralik vjere, kako se on izvorno nalazi u biblijskoj riječi. Metafizika se pokazuje kao propis od drugud, od kojega treba vjeru osloboditi kako bi ona opet mogla biti upravo vjera. Jednom i za reformatore nepredvidivom radikalnošću prema tome je programu djelovao Kant u svojoj izreci, da je morao ukloniti mišljenje kako bi dao mjesta vjeri. Pri tom je on vjeru isključivo usidrio u praktični um i zanijekao mu pristup cjelini stvarnosti.



Liberalna teologija 19.i 20. stoljeća donijela je sa sobom drugi val u programu dehelenizacije, za koju se kao istaknuti predstavnik ističe Adolf von Harnack. U vrijeme kad sam ja studirao kao i u prvim godinama moga akademskog djelovanja bio je taj program i u katoličkoj teologiji snažno na djelu. Pascalovo razlikovanje između Boga filozofa i Boga Abrahama, Izaka i Jakova služilo je tu kao polazište.



U svom bonnskom inauguralnom predavanju g. 1959. pokušao sam se suočiti s time i sve to ne bih sada želio ovdje ponavljati. Ipak bih barem sasvim kratko pokušao istaknuti ono što je u ovom drugom valu dehelenizacije, nasuprot onom prvom, bilo novo. Središnju misao kod Harnacka čini povratak na jednostavnog čovjeka Isusa i na njegovu jednostavnu poruku koja stoji ispred svakog teologiziranja pa i heleniziranja. Ta jednostavna poruka predstavlja pravu veličinu religioznog razvitka čovječanstva. Isus je napustio kult u korist morala. Njega se konačno prikazuje kao oca jedne čovjekoljubne moralne poruke. Kod toga je Harnacku u osnovi stalo opet kršćanstvo uskladiti s modernim umom, ukoliko ga oslobodimo od filozofskih i teoloških elemenata, npr. vjere u Kristovo božanstvo i u Trojstvenog Boga. Utoliko historijsko-kritičko tumačenje Novoga zavjeta, kako ga je on vidio, opet uključuje teologiju u svijet sveučilišta: teologija je za Harnacka u biti historijska i tako strogo znanstvena. Ono što ona na putu kritike otkriva o Isusu jest, takoreći, izraz praktičnoga uma i zato se može zastupati u cjelini sveučilišta. U pozadini stoji novovjekovno samo-ograničenje uma, koje je u Kantovim kritikama našlo klasični oblik, a u međuvremenu dalje radikalizirano u prirodno-znanstvenom mišljenju.



To moderno shvaćanje uma, da to ukratko kažemo, počiva na sintezi između platonizma (kartezijanizma) i empirizma, potvrđenoj tehničkim uspjehom,. Na jednoj se strani pretpostavlja matematska struktura materije, takoreći njezina unutarnja racionalnost, koja omogućuje da je shvaćamo i upotrebljavamo u njezinu djelatnom obliku: ta osnovna pretpostavka je, takoreći, platonski element u modernom razumijevanju prirode. Na drugoj strani riječ je o podatnosti prirode za naše svrhe, pri čemu mogućnost verificiranja ili falsificiranja u eksperimentu pruža odlučujuću izvjesnost.



Nadmoć između tih dvaju polova može, već prema tome, ležati sad na jednoj sad opet na drugoj strani. Jedan vrlo strogi pozitivistički mislilac, kao što je bio Monod, predstavljao se kao uvjereni platoničar. To sa sobom vodi dvije za naše pitanje odlučujuće temeljne orijentacije. Samo onaj oblik očitosti koji rezultira iz spoja matematike i empirije dopušta da se govori o znanstvenosti. Tome se mjerilu mora prilagoditi ono što želi biti znanost. Tako se onda također pokušava i one znanosti koje se odnose na ljudske stvari kao što su povijest, psihologija, sociologija i filozofija približiti tome kanonu znanstvenosti.



Za naše je razmišljanje još važno da metoda kao takva isključuje pitanje o Bogu i prikazuje ga kao neznanstveno ili predznanstveno. No tu onda stojimo pred skraćivanjem radijusa znanosti i uma koje valja staviti u pitanje. Na to ćemo se još vratiti. Sad međutim ostaje utvrditi da kod jednog tim stajalištem određenog pokušaja, da se teologija zadrži kao «znanstvena», od kršćanstva ostaje samo jadan fragment. No moramo reći, ako je to sve znanost, onda i sam čovjek biva kod toga osakaćen. Jer onda ona prava ljudska pitanja, pitanja o našem odakle i kamo, pitanja religije i etosa, ne mogu naći mjesta u području zajedničkog, od «znanosti» opisanog uma i moraju se prebaciti u subjektivnu sferu.



Subjekt sa svojim iskustvom odlučuje što je za njega religiozno podnošljivo, i subjektivna «savjest» postaje posljednjom i jedinom etičkom instancom. A tako etos i religija gube svoju snagu koja tvori zajedništvo i padaju u samovoljnost. To je stanje za čovjeka pogibeljno: vidimo to na patologijama religije i uma koje nas ugrožavaju i koje nužno moraju nastati tamo gdje je um tako sužen da mu više ne pripadaju pitanja religije i etosa. Ono što još od etičkih pokušaja ostaje od pravila evolucije ili psihologije i sociologije, jednostavno nije dovoljno. Prije nego što dođem do zaključaka do kojih sa svim tim želi stići, moram još kratko spomenuti treći val dehelenizacije, koja sada vlada. Sučelice susreta s mnoštvom kultura rado se danas govori da je sinteza s grčkim duhom, koja se ostvarila u Crkvi, bila prva inkulturacija kršćanstva, na koju se ne smiju vezati druge kulture. Njihovo pravo mora biti, iza te inkulturacije vratiti se na jednostavnu poruku Novoga zavjeta da bi je se u njezinim prostorima uvijek nanovo inkulturiralo.



Ta teza nije jednostavno kriva, ali ipak previše jednostavna i netočna. Novi je zavjet, naime, napisan grčkim jezikom i u samom sebi nosi kontakt s grčkim duhom koji je sazrijevao u prethodnom razvitku Staroga zavjeta. Sigurno, u procesu nastajanja stare Crkve postoje slojevi koji ne moraju ulaziti u sve kulture. Ali temeljne odluke, koje se upravo tiču povezanosti vjere i traženja ljudskoga uma, spadaju u samu tu vjeru i predstavljaju njezin njoj primjereni razvitak.



Time dolazim na svršetak. U sasvim grubim crtama okušana samokritika modernoga uma nipošto ne uključuje stajalište da bismo se sada morali opet vraćati iza prosvjetiteljstva i odbaciti uvide moderne. Veličina modernog razvitka duha prihvaća se bez umanjivanja. Svi smo mi zahvalni za velike mogućnosti koje je on otvorio čovjeku i za napredak u čovještvu koji nam je darovan.



Etos znanstvenosti, to ste vi, Magnifice, spomenuli, uostalom znači volju za poslušnost istini i utoliko izraz temeljnog stava koji pripada temeljnim odlukama kršćanstva.



Nije riječ o povlačenju, o negativnoj kritici, nego o proširenju našega pojma i naše uporabe uma.



No uza svu radost zbog novih mogućnosti čovjeka vidimo i ugrožavanja koje se dižu iz tih mogućnosti i moramo se pitati, kako bismo njima zagospodarili. To možemo samo ako se na novi način susretnu um i vjera; ako nadvladamo samo-nametnuto ograničenje uma na ono se može falsificirati u eksperimentu i ako umu opet otvorimo njegovu cijelu širinu. U tome smislu teologija, ne samo kao historijska i humano-znanstvena disciplina, nego i kao prava teologija, kao pitanje o razumijevanju vjere, spada u sveučilište i u njegovu široku dijalogu znanosti.



Jedino tako postat ćemo sposobni za istinski dijalog kultura i religija, što nam je tako jako potrebno. U zapadnom svijetu vlada uvelike mišljenje da su samo pozitivistički um i njemu pripadajući oblici filozofije univerzalni. Ali u duboko religioznim kulturama svijeta upravo se to isključivanje božanskoga iz univerzalnosti uma smatra prekršajem protiv unutrašnjih uvjerenja. Um koji je gluh za božansko i koji je religiju gurnuo u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura. Pri tome, kako sam pokušao pokazati, moderni prirodoznanstveni um, s platonskim elementom koji u njemu boravi, nosi u sebi pitanje koje upućuje preko njega i njegovih metodičkih mogućnosti.



On sam mora racionalnu strukturu materije i sukladnost između našeg duha i racionalnih struktura koje vladaju u prirodi jednostavno prihvatiti kao datost na kojoj počiva njegov metodički put. No pitanje, zašto je to tako, ipak dalje postoji, i prirodna ga znanost mora prenijeti dalje na druge razine i načine mišljenja – na filozofiju i teologiju.





Za filozofiju, i na drugi način za teologiju, osluškivanje velikih doživljaja i uvida religioznih tradicija čovječanstva, posebno kršćanske vjere, jest izvor spoznaje čije bi odbacivanje bilo nedopustivo umanjivanje našega slušanja i odgovaranja.



Ovdje mi u sjećanje dolazi jedna Sokratova riječ u Fedonu. U prethodnim se razgovorima dotaklo mnogih krivih filozofskih mišljenja, i onda Sokrat kaže: bilo bi razumljivo kad bi netko iz nevoljkosti zbog toliko toga krivoga čitav svoj daljnji život mrzio i omalovažavao govor o bitku. No na taj bi način on izgubio istinu o biću i trpio veliku štetu.



Zapad je već odavna ugrožen od te nesklonosti prema temeljnim pitanja svoga uma i zbog toga može samo trpjeti veliku štetu. Hrabrost za širinu uma, a ne odbijanje njegove veličine – to je program s kojim u raspravama sadašnjosti ulazi teologija koja se temelji na biblijskoj vjeri. «Ne djelovati u skladu s umom i s Logosom, protivi se Božjoj biti», rekao je svome perzijskom sugovorniku Manuel II. na temelju svoje kršćanske slike o Bogu.



Svoje sugovornike u dijalogu s kulturama pozivamo u taj veliki Logos, u tu širinu uma. Uvijek nanovo pronalaziti tu širinu, to je veliki zadatak sveučilišta.





--------------------------------------------------------------------------------

[1] [Adel-Théodore Khoury, Manuel Paléologue, Entretiens avec un Musulman. 7e Controverse, SC 115, 1966: - Kanon auf die Gottesmutter: Lettres de l'empereur Manuel Paléologue publiées d'aprčs trois manuscrits par Emile Legrand, Paris 1893 (Reprint Amsterdam 1962), 94-102; Anm. d. Red.].

Za što čovjeku služe rođendani...Svake godine na taj dan razmišljam još snažnije o svom životu. I dolazim do određenih zaključaka, da se napravimo pametni, misaonih premisa. Kada ovaj svijet pogledate otvorenim očima što vidite? Ja vidim potrebitost davanja. Vidim mlade koji se traže. Često u svom traženju bivaju ranjeni. Vidim starce koji su napušteni. Vlastita ih djeca ne posjećuju. Prepušteni zaboravu ljudskom. Vidim siromašne. Bolesne. Zalutale. Vidim tužne. Vidim one koji strahuju. Vidim one koji jure za karijerom zaboravljajući na najbitnije. Vidim one koji se grozničavo skrbe za onim što već sutra može prijeći u raspadljivost. Vidim nemir. Vidim ljubomoru. Vidim neslogu. Vidim nužnost potpunog predanja. Kažu mi, imaš jedan život, polako. Pa da, da! Jasno da imam jedan život i baš zato ne mogu polako. Jasno da imam jedan život i baš zato se moram dati u potpunosti. Sada. Danas. Ovdje. Što god radim. U potpunosti. Bez kompromisa. Mladima govoriti i svjedočiti o Ljubavi koja danas nije ljubljena. Ali mi ćemo ju ljubiti. Voljeti i živjeti našeg Gospodina. Kažu mi, odmori se. Radi čega da se odmorim? Odmoriti se od umora? Što je to umor? Može li me umoriti nešto što ljubim iznad svega? Može li me umoriti Ljubav? Ta ljubav je neumorna. Kad si u njoj, radeći se odmaraš. Na njezinom izvoru nepresušne Istine ti crpiš snagu za sve ono što ti se daje živjeti. Od čega da se odmaram? Od obitelji? Od mojih mladih? Od Krista? Tko se od nas pretplatio na život? Tko od nas zna kada će doći njegovo vrijeme? Nitko. Nitko ne zna ni dana ni časa kada će biti pozvan pred lice našega Gospodina. Stoga, o kojem odmoru se uopće da razgovarati? Najbolje što mogu raditi je svjedočenje u Gospodina Isusa Krista, živoga Boga, Spasitelja svijeta i Otkupitelja čovjeka. Ništa drugo ja ne znam dobro raditi. A to svjedočenje me hrani ljubavlju da uzmognem ljubiti mlade takvi kakvi jesu. Takve kakvi jesu. O njihovoj mijeni, odlučit će oni sami blagoslovom Njegovim. Moje je samo da se dajem. Kao i svatko do nas! Prijatelji moji, sve moje. Blogeri i blogerice. Dišite punim plućima ljubav Kristovu! Sebe mijenjajte da bi tako svijet ljubavlju promijenili. Nikoga se ne bojte. Straha nemajte! Kažu mi, imaš vremena, još si mlad. Koje li drskosti. Ja sa 27 godina osjećam godine i godine na svojim leđima. Pjevam i ja kao prorok, križ je moj sladak, a breme moje lako. Koje li drskosti u riječima onih koji kažu "još si mlad". Zar su mi oni dali mladost?Zar mi oni mogu svojim riječima produžiti život za jedan dan? Zar su oni ti koji će mi osigurati dug život? Kojeg li besmisla. Stoga, živite svaki dan kao Kristovi naslijedovatelji, kristijani, kristonosci. Živite život ispunjeni Duhom koji od vašeg tijela želi napraviti Hram. (usp. 1Pt) Prijatelji moji. Da, imam samo jedan život. Zar ne bih bio luđak da ga uludo potrošim?
Sve moje, živite danas Krista! Danas pomažite. Danas radostite. Danas mirite. Danas slušajte. Danas govorite. Danas svjedočite.
Odmarat ćemo se na Nebu.
Vidjet ćete!
Čuvala Vas nebeska Majka!
(p)ostanite Kristovi!
Vaš, MM

Papa je točno rekao studentima u Regensburu kako Bog djeluje posredstvom logosa, koji je i razbor i riječ. Ono što se protivi razboru stoga nije Božje, vjersko obraćanje silom je protiv razbora, pa je stoga i protiv Boga. Stoga, griješi protiv Boga onaj tko u njegovo ime poziva na džihad.


«Sveti Otac apsolutno je i duboko ožalošćen što su neki dijelovi njegova govora možda bili uvredljivi za osjećaje muslimanskih vjernika i što su protumačeni na način koji nikako ne odgovara njegovim namjerama».


BOGU HVALA NA NAŠEM PAPI!


Njemačka kancelarka Angela Merkel stala je u obranu Pape ocijenivši da oni koji ga kritiziraju ne razumiju što je Papa htio reći. Papa je izrazio «odlučno i beskompromisno odbacivanje svakog oblika nasilja počinjenog u ime vjere», kazala je njemačka kancelarka. Papu brani i britanski tisak, ocijenjujući kako su mu riječi izvučene iz ukupnog kontektsta.

I ovdje na mom skromnom blogu vode se raspre o nedavnom izrečenom govoru našeg pape Benedikta XVI. Mnogi su ovdje bijesno cijedili kroz zube mržnju prema divnom Svetom Ocu, pokazujući tako na glas samo ono što su sami snili u sebi. Mogu kazati, na vidjelo je izašao njihov netrpeljivi stav spram Katoličke crkve. Nju se napada u glavi, a ovozemaljska glava jest Papa. Kao prvo, vidi se da Papa uopće nije govorio muslimanima, već najprije kršćanima, studentima gdje je govorio o odnosu vjere i razuma. U tom kontekstu je citirao dio iz knjige gdje se spominje razgovor bizantskog cara Emanuela i islamskog teologa. Obojica su naime raspravljala o sadržaju kršćanske i islamske vjere. Car je predbacio neke stvari Kur'anu i Muhamedu, a posebice se osvrnuo na džihad, sveti rat, odnosno da islam mora mačem osvojiti ljude, one koji ga neće mirnim putem primiti. To se protivi Božjoj volji jer Bog uvijek želi da čovjek slobodno izabere. O tome sam mnogo puta i ovdje pisao. Bog poštuje iznad svega ljudsku slobodu. Poanta je da se islam ne oslanja previše na razum te da može doći do neke vrste fanatizma, kada razum ne dolazi do izražaja. Emanuel je zastupao razum, a islam se fundamentalistički oslanja na Kur'an, na slovo, a ne na duh. Papa je time jasno htio poručiti kako bi se islam trebao distancirati od onih koji ga zorabe za terorističke akcije. Isto je to, prijatelji moji blogeri i blogerice tvrdio i budući svetac Ivan Pavao II. Zanimljivo da se tada u 14. stoljeću nitko nije naljutio na careve riječi, pa čak niti islamski teolog. Papa je točno rekao studentima u Regensburu kako Bog djeluje posredstvom logosa, koji je i razbor i riječ. Ono što se protivi razboru stoga nije Božje, vjersko obraćanje silom je protiv razbora, pa je stoga i protiv Boga. Stoga, griješi protiv Boga onaj tko u njegovo ime poziva na džihad.
Iz svega ovoga još jednom vidimo kako su muslimani vrlo osjetiljivi kada se govori o islamu. Isusa vi možete karikirati u raznim zlikovačkim crtićima, a kada se katolici malo pobune bivaju proglašeni nazadnjacima. O islamu pak, kako izgleda, nitko ne smije ni zucnuti. Moram ovdje reći kako su pakistanski muslimani, što sami muslimani naših medžlisova kažu, uistinu «tvrdi», radi se naime o grupi Šiita, a o njihovom pak fanatizmu je bilo mnogo izvještaja.
Sam naš Papa, naš divni Sveti Otac, kad je vidio da ga se ne razumije, ja ću reći jer nismo otvorenog Duha, ali ni intektualno blizi tom vrsnom i priznatom Papi-znantveniku, ispričao se Sveti Otac rekavši: «Sveti Otac apsolutno je i duboko ožalošćen što su neki dijelovi njegova govora možda bili uvredljivi za osjećaje muslimanskih vjernika i što su protumačeni na način koji nikako ne odgovara njegovim namjerama».
Ja ovdje mogu pokušati istaknuti pitanje o kojem mnogi šute. Zašto se svakodnevno ubijaju kršćani po islamskim zemljama iz razloga jer su kršćani? Zašto islamske zemlje uporno tvrde kako je Zapad otrov koji treba islamom izliječiti? Zašto se ne govori o tome kako se kršćanske crkve ruše? Ili pak kako kršćani misionari nemaju mogućnosti gradnje kršćanskih hramova? Sjećam se jednog svog profesora koji je rekao: «Ja sam prvi da u centru grada sagradimo đamiju za muslimane. Možemo li mi našu braću zamoliti dozvolu da sagradimo crkvu u centru bilo kojeg njihova islamskog grada?» Dakako da isti to ne dopuštaju ni u kojem slučaju. Mnogo ovdje pitanja izlazi na vidjelo koja zahtijevaju zdravi razum, prije svega, i otvoreno srce. Dakle, da svakako za dijalog, ali argumentirano. Nikako subjektivno i bez činjenica. Nikako bez razuma. Ja ovdje mogu reći da su neki u kršćanstvu napokon, negdje u 14. stoljeću shvatili da nema osvajanja novih duša za Krista mačem. Nikako. Postavljam pitanje: da li su muslimani diljem svijeta sazreli da si isto mogu postaviti u upit? Odgovor je jasan.
Njemačka kancelarka Angela Merkel stala je u obranu Pape ocijenivši da oni koji ga kritiziraju ne razumiju što je Papa htio reći. Papa je izrazio «odlučno i beskompromisno odbacivanje svakog oblika nasilja počinjenog u ime vjere», kazala je njemačka kancelarka. Papu brani i britanski tisak, ocijenjujući kako su mu riječo izvučene iz ukupnog kontektsta.


Ovdje želim progovoriti i o žutilu hrvatskog tiska. Novi List danas dosta detaljno progovara o ovoj problematici. Na naslovnoj stranici je otisnuto: «Papa je duboko ožalošćen što je uvrijedio muslimane», a u nadnaslovu: «Benedikt XVI. izrazio žaljenje zbog posljedica koje je izazvao njegov govor». Mogu reći, čak poprilično dobro...

Večernji list u posljednje vrijeme ima napadaje bolesti žutice, samo je ova «tiskovna žutica» mnogo opasnije, naime teško je izlječiva kada se njome zaraziš. Na naslovnici ima potpuno suprotan naslov od onog iz riječkog Novog lista: «Papa se neće ispričati.» U članku koji čak i nije loše napisan, od prekaljenog novinara Silvija Tomaševića, urednik se igra žutom olovkom pa stavlja nadnaslov: «Crkva i islam, Unatoč zahtijevima muslimanam Vatikan ne popušta.» Glavni je naslov (masno otisnuti): Papa se nema za što ispričati.» Možda da blogeri kupe nadobudnom uredniku i plavu ili crnu tintu. Žute je uistinu previše.

Jutarnji list na samoj naslovnici nudi: «Papa se ispričao muslimanima 'Žao mi je što su neki dijelovi mog govora mogli zazvučati kao uvreda'». Na 5. stranici, gotovo cijeloj, donosi veliki naslov: «Papina isprika muslimanima». U članku pak u osobi novinara koji se istače kao netolerantna osoba prema Crkvi, uostalom to mu je bilo veliko predanje – pisanje protiv Crkve u studentskim danima u crvenim studentskim tiskovinama, jasno se vidi kako ne poznaje niti najmanje Novi zavjet jer je nadobudno napisao: «U Novom zavjetu se baca prokletstvo na sve one koji su protvi kršćana.» Uh, gospodinekojemnitiimenećureći, nema vam toga u Novom zavjetu. Pavao vam samo kaže kako onaj tko nikako ne želi uzvjerovati u Krista sam sebe proklinje. Kako je to daleko od istine, ali uostalom, koga istina uopće i zanima, zar ne?

Inače, osobno sam u izvrsnim odnosima sa riječkim medžlisom Islamske zajednice. Ovih dana ću se naći sa braćom, sa imamima i malo porazgovarati s njima. Javit ću vam kako oni gledaju na stvar.
Budimo otvorena duha. Budimo braća. Ali uključimo razum. Nemojmo upasti u histeriju osuda za koju mnogi imaju godišnju pretplatu. I najbolja mjesta. U kazalištu ljudskih gluposti.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Danas u prividnoj slobodi beznađa u demonkraciji društva, svatko se drži mjerodavnim kritizirati Crkvu. Ne samo kritizirati, što je pravo čovjeka, već se drži mjerodavnim dijalogizirati o temeljnim postulatima, dogmama Katoličke crkve. Nevjerojatno kolika li je oholost čovjeka i samodostatnost njegova kad se drzne zadirati u temelje koje zasadi sam Gospodin. Crkva će preživjeti i ovo nepoganstvo. Kao što je preživjela sve nedaće, progone i mučenja u svojoj dugoj povijesti. Ne treba biti previše pronicav da se zaključi kako jedna tako velika institucija ne bi mogla sve nedaće izdržati kad bi se radilo samo o ljudskoj organizaciji. Davno bi se ona urušila. No, ovdje se radi o Kristu. Krist je taj koji je dao obećanje Crkvi da je ni vrata paklena neće nadvladati, Krist je taj koji je Utemeljitelj Crkve, Duh Sveti je taj koji je vodi, zato je Crkva sveta. Zato će Crkva izdržati. Bez obzira koliko bila rušena, bez obzira kolika bila paklena vatra, bez obzira koliko bilo stradalih, ona će opstati.

Kako je nastala Crkva, tko ju je stvorio?

kad god se napada Crkvu napada se i Krista. Ta Crkva je Božje djelo, Božja volja. Ne može se djelo negirati, Tvorca tog djela ljubiti i priznati. Tko Crkvu prezire, prezire i Kristovu volju. Sam Krist tvrdi: «Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire onoga koji je mene posalo.» (Lk 10, 16).


Krist je stvorio Crkvu tako što je okupljao učenike oko sebe s ciljem stvaranja nekog oblika organizacije. Temeljni tekst svakako je ovaj koji ćeš sada pročitati: «13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" 14Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." 15Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" 16Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." 17Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. Mt 6, 13-19
Ovdje vidimo nekoliko temeljnih stvari. Prvo: Krist je taj koji božanskom moći Petra daje prvenstvo, postavlja ga da bude prvi među jednakima, na toj Stijeni Krist gradi Crkvu svoju. Drugo: vidimo da nikakvo količina zla koja će se događati neće uništiti Crkvu koju je Krist utemeljio. Zašto? Zato jer je ni vrata paklena neće nadvladati. Zašto? Zato jer je njezin Gospodar Isus Krist. Također ovdje vidimo vlast koja se daje svećenicima: moć odriješivanja i svezivanja grijeha. Nadalje imamo mjesta koja s posebnom pažnjom opisuju izabranje dvanestorice. «Ovo su imena dvanaest apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i njegov brat Andrija; Jakov Zebedejev i brat mu Ivan; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananac i Juda Iskariotski koji ga izdade.» (Mt 10, 2). Nadalje o postavljanju dvanaestorice čitamo i u Markovom evanđelju (3, 16) te i u Lukinom evanđelju (6, 12-16). Dakle, Petar je stijena na kojoj je građena Crkva, on je jedinstvo Crkve, a Krist je ugaoni kamen, Isus je taj koji drži Crkvu čvrsto na okupu. Luka govori o sedamdeset dvojici učenika (6, 17). Teško je zamisliti da bi Isus uzimao samo tako ljude za sebe ako ne bi imao na umu neki oblik organizacije. Isus ih bira da budu njegovi svjedoci, osobito na Posljednjoj večeri (Iv 13., 14., 15., 16.)
Samo rođenje Crkve gledamo kroz blagdan Duhova. Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. (Dj 2, 1-4 I sl.)
Upravo se tu događa spuštanje Duha svetoga, pedeseti dan nakon Isusove smrti. Isusovi učenici jačaju, postaju hrabri, nikoga se ne boje i odvažno kreću na sve strane svijeta širiti Radosnu vijest o Kristovu uskrsnuću. Dobijaju dar govora u jezicima, razumiju ih stranci, ljudi drukčijeg govornog područja – Kristova riječ je univerzalna, za svakog čovjeka. Krist hoće da se svaki čovjek spasi, da svaki čovjek upozna Objavu.
Razmisli. Ne postoji ni jedna jednina institucija, organizacija koja postoji više od dvije tisuće godina. Želim da malo promisliš o ovoj brojci. Dvije tisuće. Mnogo je to godina. Mnogo je to vremena. Sjeti se prvih vremena. Velikih progona kršćana. Kršćanstvo je postalo uistinu neprijatelj Rimskog carstva broj 1. Carevi su optužili kršćane za mnoge nedaće u društvu, prozvali su kršćane odgovornima za sve nesreće i katastrofe, širili laži o kršćanima sve s ciljem konačnog ništenja. Branili su okupljanja, ubijali sljedbenike Isusa Krista. Rimsko carstvo je propalo. Kršćanstvo živi Crkvu. Sjetimo se srednjeg vijeka. Mnoge nedaće su se dogodile. U Crkvu su ušle sile koje nisu bile bliske Kristovom nauku. Zlo je izjelo samo sebe. Kršćanstvo kroz svoju Crkvu nastavlja živjeti. Sjetimo se stoljeća ateizma. Vrijeme u kojem su svi negirali Boga. Postalo je pomodarstvo nijekati Boga, ismijavati Crkvu. Crkva živi. Dogodiše se užasi svjetskih ratova. Ideologije nacizma i fašizma zatvarale su Crkve, progonile i ubijale biskupe, svećenike, vjernike. Crkva je bila čvrsta. Radi čvrste stijene na kojoj Krist je utemelji. Došao je komunizam. Tko je mogao samo reći i pokušati predvidjeti kraj 'željezne čizme'? strah se uvlačio među one koji su htjeli vjerovati. Samo u Hrvatskoj je od 1945. – 1990. ubijeno preko šest stotina katoličkih svećenika. O ovim mrtvima se ne govori. Jake su struje onih koji ne žele pričati o krvnicima koji su ovako maleni hrvatski narod osakatili za toliko duhovno vodstvo svetih svećenika. Nisu razumjeli ti komunisti da je Crkva u Hrvata dobila samo još veći broj svetih mučenika na Nebu i tako postala još snažnija po svojim nebeskim zagovarateljima. Komunizam se srušio kao kula od karata. Kao zgrada koja je izgledala strašno i moćno, ali mudri znaju da se prvotno gleda u temelje. Temelji komunizma nisu bili čvrsta stijena, već rahlo, gnjilo tlo. Komunizam je prošao. Crkva je ostala. Danas živimo u vremenu novog doba. Novog poganstva. U vremenu u kojem je sve dozvoljeno, nema ograda, čini što hoćeš. Čovjek je u centru cijeloga svemira. Čovjek je bitan, sve se vrti oko čovjeka. Radi čovjeka. Čovjek se igra boga. I tako se na jedan način vraća na korijene svoje smrtnosti grijeha. Danas u prividnoj slobodi beznađa u demonkraciji društva, svatko se drži mjerodavnim kritizirati Crkvu. Ne samo kritizirati, što je pravo čovjeka, već se drži mjerodavnim dijalogizirati o temeljnim postulatima, dogmama Katoličke crkve. Nevjerojatno kolika li je oholost čovjeka i samodostatnost njegova kad se drzne zadirati u temelje koje zasadi sam Gospodin. Crkva će preživjeti i ovo nepoganstvo. Kao što je preživjela sve nedaće, progone i mučenja u svojoj dugoj povijesti. Ne treba biti previše pronicav da se zaključi kako jedna tako velika institucija ne bi mogla sve nedaće izdržati kad bi se radilo samo o ljudskoj organizaciji. Davno bi se ona urušila. No, ovdje se radi o Kristu. Krist je taj koji je dao obećanje Crkvi da je ni vrata paklena neće nadvladati, Krist je taj koji je Utemeljitelj Crkve, Duh Sveti je taj koji je vodi, zato je Crkva sveta. Zato će Crkva izdržati. Bez obzira koliko bila rušena, bez obzira kolika bila paklena vatra, bez obzira koliko bilo stradalih, ona će opstati. Božja Riječ je Istina. Ona je stvarateljska. Nepromijenjiva. Svemoćna. A ona je izrekla da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Tako će i biti.
Zato zapamti prijatelju, kad god se napada Crkvu napada se i Krista. Ta Crkva je Božje djelo, Božja volja. Ne može se djelo negirati, Tvorca tog djela ljubiti i priznati. Tko Crkvu prezire, prezire i Kristovu volju. Sam Krist tvrdi: «Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire onoga koji je mene posalo.» (Lk 10, 16).
Tko ima uši, neka čuje.
Svako dobro, mir srcima vašim.
MM

EUHARISTIJA

Prijatelji moji, kako ste? Evo, mnogi su me pitali gdje je temelj euharistije (mise) i o tome sam već pisao... Sada je vrijeme za stručni post... Sutra ću opet biti malo neozbiljniji... Možda upadnem u pokušaj pisanja pjesme...
Bog s Vama...

Kod euharistije u prvom planu uočavamo: sastanak kršćana (synaxis). Glavni aspekt liturgije s obzirom na Krista je spomen, kako u službi riječi tako i u euharistiji ili u kojim drugim slavljima sakramenata. Djela nazivaju euharistiju LOMLJENJE KRUHA, GOSPODNJA VEČERA, VEČERA S GOSPODINOM. Euharistija je spominjanje Božjih djela i naše zahvaljivanje.

Euharistija – ključni sakrament, ona je spomen cjelokupnog događaja Isusa Krista tj. njegove muke, smrti i uskrsnuća. Po njoj Isus Krist je prisutan: ISTINSKI (vere), STVARNO (realite), SUPSTANCIJALNO (supstancialiter), SAKRAMENTALNO (sakrementalite)

ŽIDOVSKE RELIGIOZNE GOZBE:
Za vrijeme blagovanja svatko sa svoje strane zahvaljuje Bogu za vino koje pije i za plodove koj jede, tj. uvijek je zahvala za elemente koji daju život. Poslije finalnog pranja predstojnik stola uzima 'čašu blagoslova', a zatim upravlja Bogu dugu molitvu.
Ova molitva se dijeli na tri dijela:
1. zahvala za stvorena dobra
2. zahvala za Izlazak i Savez ŕ tu je novo otkriće Boga
3. molitva za pomoć i božansku protekcijuŕ Bože, čuvaj nas za buduće dane
Zatim slijedi čaša od usta do usta i rastanak nakon pjevanja jednog psalma.

Židovi su u Isusovo vrijeme ovako slavili pashalnu večeru:najprije su donijeli na stol ČAŠU nad kojom je kućedomaćin izgovarao RIJEČI BLAGOSLOVA Bogu za ovaj blagdan i za ovo vino. Zatim je slijedilo PRVO PRANJE, pa TUMAČENJE OBREDA, i simboličkog značenja BESKVASNIH KRUHOVA, GORKOG ZELJA i PASHALNOG JANJETA. (uzimaju se elementi koji se trebaju utisnuti čovjeku u dušu). Potom se pjevao PSALAM 113 (halalel) i slijedilo je DRUGO PRANJE. Zatim je kućedomaćin izgovarao BLAGOSLOV NAD KRUHOM, a svi sustolnici odgovarali su s AMEN. Predsjedavatelj je LOMIO KRUH i dijelio ga svim sustolnicima. Zatim su jeli PASHALNO JANJE s GORKIM ZELJEM i BESKVASNIM KRUHOM, PILI DRUGU ČAŠU i potom BLAGOVALI PROFANU VEČERU. Kad je to završilo, očistili su stol, oprali ruke te donijeli predsjedavatelju 'ČAŠU BLAGOSLOVA', nad kojom je on onda izgovarao riječi BLAGOSLOVA, a svi sustolnici su odgovarali pjevajući HALALEL PSALME.

Imamo 3 čaše:

1. prva je čaša STVORITELJEVA
2. druga je čaša Izlaska i predstojnik govori kako ih je Bog izveo iz Egipta (sinteza Pashe, Jaganjac, gorka trava...)
3. treća je čaša završnica i ima simboliku rastanka, ona je profetska i ona moli za protekciju u budućnosti.

**temeljni cilj PASHE je prenijeti s koljena na koljeno i sjetiti se Boga!!**
Osim same Pashalne večere za značenje i ulogu euharistije u prvoj Crkvi važne su tzv. i sakralne gozbe, HABUROT, prijateljske večere. Bile su oblikovane poput Pashalne večere samo su se češće priređivale. Haburah je imenica koja dolazi od imenice haber što znači prijatelj, drug ß u biti to je AGAPE.

O ustanovi Euharistije imamo dvije skupine po dva novozavjetna teksta:
1 Ko3 11, 23-25 ŕ tu nalazimo riječi ustanovljenja (KANON). Pavao
donosi objavu. Njegov tekst je liturgijski. Evocira na
Objavu primljenu direktno od uskrsloga Krista. Njegov
tekst sadrži APOSTOLSKU KERIGMU. Izvještaj o
ustanovi euharistije prožet je mišlju na Savez. Na
Posljednjoj večeri ispunja se proroštvo proroka Jeremije o
Novom savezu (Jer 31, 31). Vidimo da sasvim jasno
aludira na Jeremiju. U biti ovdje vidimo koliko Pavao želi
povezati euharistiju sa Pashom. Euharistija ima svoj
otkupiteljski karakter, oprašta čovjeku grijehe i uvodi
ga u vječni život.
Lk 22, 14-20 ŕ kod Lk je struktura izgovorenih riječi žrtvenička: žrtva,
prinos i blagovanje. Pavao i Lk pišu onima izvan
židovstva. Još više nego Pavao, Lk povezuje Večeru
Gospodnju s Pashalnom večerom. Prema njemu Isus
slaveći židovsku pashalnu večeru ustanovljuje
euharistiju.


Mk 14, 22-25 to je jedan blok, oni pišu Židovima. Stavljaju naglasak na
Mt 26, 26-29 krv. Povezuju s Mojsijem, kad je sklopio Prvi Savez,
podsjeća na Izlazak 24, 8 kada je Mojsije prilikom sklapanja
Saveza krv od žrtve prolio po oltaru, a polovicu po narodu
izgovarajući riječi: «to je krv Saveza kojeg Jahve sklopi danas
s vama!» Prema Mk Isus je novi Mojsije i novi Svećenik
koji žrtvuje svoj život i žrtvom svog života sklapa
Novi savez!
Ovdje je bitna snaga riječi na koju se pazilo. Riječi znače baš to što IK govori. Ivan donosi da su apostoli shvatili. Tijelo i krv su bitni jer se kroz njih događa Novi savez. To je DINAMIS. Kruh i vino nisu slučajno uzeti. Oni imaju: sakralno, medicinsko i simboličko značenje.

ZAKLJUČAK: Sinoptici su bliže SZ-avjetnoj smrti i uskrsnuću. Oni nam pokazuju Isusa koji ustanovljuje Euharistijski memorijal (uspomenu-zikaron). Kod Ivana je produžetak utjelovljenja. Ivan stavlja sakrament na nivo inkarnacije. To je osjetilni znak koji daruje dar milosti.

Smisao izvještaja: «Ovo činite meni na spomen..!» ima kod Lk nakon vina, a kod Pavla nakon kruha i vina. Ovo činite – ta rečenica odnosi se na kruh i čašu. meni – objekt spominjanja, da se spomenemo Isusa. Spomen – uključuje sve elemente koji su bili na Posljednjoj večeri.
EUHARISTIJA JE SPOMEN ISUSA KRISTA I VAZMENOG
IŠČEKIVANJA NJEGOVA DOLASKA!!!
«Uzmite, jedite, pijte...!» imaju Mt i Mk, a Lk i Pavao nemaju.
Smisao tvari, gesti i riječi jest u tome da ono što se činilo na Posljednjoj večeri, to se čini u euharistiji do ponovnog Isusovog dolaska, njemu na spomen.
Naravna simbolika Posljednje večere jest u tome da gozba za sobom povlači okupljanje, bliskost, prijateljstvo itd., a kruh i vino su egzistencijalne i primarne namirnice u čovjekovoj prehrani, te kao takvi simboli su obećane zemlje i Božjeg blagoslova.
vino – Krv Kristova, kruh – Tijelo Kristovo, a to dvoje čini kompletnog čovjeka. Čaša – simbolizira čašu boli, gorčine, gnjeva, kao u SZ.
Zaključak liturgijskog svjedočanstva:
1. Misa je ne krvna žrtva
2. snagom Kristovih riječi tijelo i krv Kristova postaju stvarno tijelo i krv.
3. Sakramentalno primanje tijela i krvi Kristove je lijek od grijeha i za tjelesne bolesti.
4. pripravlja vjernike na nebesku slavu, ima eshatološko značenje.

Imacionalisti – da bi euharistija bila žrtva mora biti vidljivo uništenje – lomljenje kruha.
Oblacionisti – da bi euharistija bila žrtva dovoljan je samo prinos.
Pojam euharistijske žrtve - ona je naš odnos, predanje Bogu, i ima dva elementa: prezentaciju (reprezentaciju) Kristove žrtve i ekleziološki element - sama sebe prinosi. Trident će reći euharistija je jedno sa žrtvom križa, koja je neponovljiva, dok se euharistija ponavlja.
Tridentski sabor tvrdi: 'U MISNOJ ŽRTVI, KRIST JE PRVI SVEĆENIK I PRVA ŽRTVA.

Formula TRIDENTA: 'MISA JE ŽRTVA KLANJANJA I ZAHVALE I MOLITVA I ZADOVOLJŠTINA ZA ŽIVE I MRTVE.' Ovo je de fide catholica.



(p)ostanite Kristovi!
MM

Gradonačelnik Muzur je pokazao građansku hrabrost odupiranja ideologiji medija, koji će činiti sve što im se prohtije bez ikakvih posljedica. On je javno rekao kako će odstupiti, kako će se ispričati ukoliko mu se dokaže krivnja, ali je i postavio pitanje (nije čak to niti imperativno tražio), ukoliko mu se dokaže nevinost, hoće li odstupiti oni koji su lagali i podmetali? Ima na to puno pravo. Ljudsko. Etičko i moralno. Nažalost, ona druga strana nije obdarena niti minimumom istoga, da ukoliko joj se dokaže krivnja, odstupi ili se barem na naslovnici javno ispriča za laži i podmetanja. Makar ovaj put, kad nije to učinila radi mnogih prošlih slučajeva


RIJEČKI BOG IMENOM NOVI LIST

Mislim da se ovdje još jednom javlja pitanje medija koji su općenito danas u Hrvatskoj požutjeli od težnje za senzacionalizmom. Istina ih ne zanima, samo ono što im može podignuti tiražu tiska i samo ono što ih može prodati.

U srijedu, 13. rujna 2006. godine na naslovnici riječkog Novog lista izašao je naslov: «Muzur prijeti Novom listu». Budući da me se opatijski gradonačelnik dojmio svojim intelektom i prijaznošću u radio – emisiji koju sam vodio, poprilično sam se iznenadio naslovom. Dakako, odmah i pomislio na žutu boju. Uistinu ne znam zašto. Ne želim ovdje nikako debatirati niti analizirati slučaj «Zvijezda u Ulici slavnih», prvenstveno jer i sam nisam u detalje upućen u navedenu problematiku. No, iz novina se zamijećuje kako se Novi list poslužio poprilično senzacionalističkim naslovom objavljujući članak svog novinara pod naslovom «Muzur u lisicama». Da budem potpuno iskren, sumnjam u pravnu državu, budući da je odavna pokazano kako svih oblika malverzacija postoji i u najrazvijenijim (što god isto značilo) zemljama svijeta, pa onda i sintagma 'pravna država će donijeti pravdu' ne drži vodu iz mnogih razloga. Tvrdim da je jedino pravedan Isus Krist i njegov Sud, a ovi naši zemaljski mogu samo biti više ili pak manje pogrešni, kako se uzme. Mene ovdje zanima članak u NL u kojem je vidljivo da je opatijski gradonačelnik na konferenciji sredstava javnog priopćavanja između ostalog rekao i : «Nakon žute majice koja je simbolizirala žuti tisak, danas sam obukao crvenu, za divne ljude iz Novog lista koji se crvene od stida...» Nakon detaljnog obrazlaganja cijelog 'slučaja' Muzur govori kako je novinar u svom tekstu «iznio hrpu vrlo neodmjerenih izjava i nekoliko laži... te pri kraju kaže «ako se utvrdi nekakva nepravilnost ja sam spreman odgovarati kazneno, svojim ugledom te ću i napustiti mjesto gradonačelnika. Također ću uputiti ispriku Novom listu i gospodinu Franku. Ali, ako istraga pokaže da je Grad aposolutno čist, u što sam uvjeren, hoće li i novinar i urednici Novog lista odgovarati za svoje pogreške i podnijeti ostavku? Sa svoje pozicije mogu obećati da će se Grad pobrinuti da se osjete barem financijske posljedice ovog neodgovornog pisanja, te da ćemo podignuti tužbu i tražiti masnu odštetu» najavio je gradonačelnik Muzur.
Isti riječki Novi list je Muzurovu izjavu «hoće li i novinar i urednici Novog lista odgovarati za svoje pogreške i podnijeti ostavku?» stavio na 6 stranicu pri vrhu gdje imaju «dobre» i «loše» izjave. Dakako, isti su Muzura smijestili u «loše».
Mislim da se ovdje još jednom javlja pitanje medija koji su općenito danas u Hrvatskoj požutjeli od težnje za senzacionalizmom. Istina ih ne zanima, samo ono što im može podignuti tiražu tiska i samo ono što ih može prodati. Isti urednici se ponašaju vrlo ponižavajući prema mnogim žiteljima Kvarnera, budući da vjerojatno drže, ukoliko je većina čitatelja ovce, ergo su i svi. A mi to nikako nismo svi. Oni koji još imaju zdravi kritički um vrlo je provizorna navedena situacija. Kao da nam ti isti nadobudni u senzacijama novinari žele reći: «Čuj, mi ćemo pisati što god želimo i dakako imamo pravo na to. To je naša sloboda.» Ako nikako drukčije onda ovdje, na svom blogu, jasno kažem, sloboda mišljenja nije sloboda izmišljanja. Navedeni novinari bi htjeli slobodu izmišljati, što je možda slučaj ovdje, a isti nisu spremni podnijeti ostavku ukoliko se dokaže kako su lagali, manipulirali i izvrtali istinu. Nevjerojatno, kolike li količine ljudske gluposti. S druge pak strane licemjerno će isti tražiti drsko od političara, glazbenika, raznih djelatnika, profesora, ne samo ostavku već i javno bičevanje i društveno umrtvljenje pred razularenom svjetinom radi mnogo besmislenijih stvari. Sapienti sat. Mi možemo ovdje postaviti pitanje: ima li razlike u Šimićevu slučaju kada je primio novce koji su mu se stavili pred nos, ili pak slučaj novinara i urednika koji svijesno podmeču? Ukoliko je dakako o podmetanju riječ, što će istraga zasigurno ukazati.
Koju ulogu si onda prisvaja, u ovom slučaju, riječki Novi list? Možemo i imamo pravo se upitati. Ulogu boga, kao neke istine u koju se ne smije sumnjati. Iako tko god ima malo mozga u glavi osjeća kako je ta istina odavno kompromisno pervertirana. Ona je ta koja kroji.
Gradonačelnik Muzur je pokazao građansku hrabrost odupiranja ideologiji medija, koji će činiti sve što im se prohtije bez ikakvih posljedica. On je javno rekao kako će odstupiti, kako će se ispričati ukoliko mu se dokaže krivnja, ali je i postavio pitanje (nije čak to niti imperativno tražio), ukoliko mu se dokaže nevinost, hoće li odstupiti oni koji su lagali i podmetali? Ima na to puno pravo. Ljudsko. Etičko i moralno. Nažalost, ona druga strana nije obdarena niti minimumom istoga, da ukoliko joj se dokaže krivnja, odstupi ili se barem ispriča . Makar ovaj put, kad nije to učinila radi mnogih prošlih slučajeva.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Sotona je negirajući Boga negirao i sebe. Postao je biće vječite negacije, zarobljen u vječnom prokletstvu ne-bića, odreknuvši se svoga Tvorca, postigao je svojevrsni apsurd – postao je biće ne-bića. Sotona je preuzeo na sebe stravičnu sudbinu – sam je izabrao biti kralj ništavila, bezdana, očaja, «knez ovoga svijeta».


STVARNOST ZLA, POBJEDA DOBRA!

Danas se provodi masovno zaluđivanje i zavođenje ljudi. Oni koji se mogu kupiti – kupuju se, ostale se baca na margine društva, blati ih se, ništi im se snaga i moć dobra. Isus Krist je na mnogo mjesta u Pismu govorio o stvarnosti zla i sotone. Sam je izgonio zloduhe, sam je Đavla nazvao «neprijateljem čovjeka», «knezom ovoga svijeta», «lašcem». Isus Krist, naš Jesus, nas je spasio. Rat je dobiven braćo, pogled gore. Ovo su sve samo bitke. Čemu se bojati bitaka kad je konačnost osigurana? Osmijeh na vaša lica.


Gledam svoje mlade i razmišljam o čemu oni razmišljaju... Nerijetko mi sami postavljaju u upit postojanje zla. Da, u vremenu genracije on –line, u vremenu kada nam predstoje turistički izleti u svemir, u vremenu kada je sve usmjereno ka tome da se čovjeka zadovolji u njegovim potrebama, u tom vremenu je poprilično zahtjevno govoriti o zlu. Što je zlo? Ja ću krenuti od slijedećeg. Đavao, napasnik, sotona je stvarnost. On nije nikakav mit ili legenda niti neka ideja koja bi mogla biti apstrahirana iz čovjekove zbilje i pretočena u neki meritum izmišljenog bića. Napasnik je biće kao što je svatko od nas biće. Čovjeku nije pridržano da može stvoriti ideju zla i tada od nje učiniti biće koje bi bilo tvarno i stvarno po sebi, ili pak koje bi moglo prebivati u kaosu vlastitih imaginacija.
Sotona je negirajući Boga negirao i sebe. Postao je biće vječite negacije, zarobljen u vječnom prokletstvu ne-bića, odreknuvši se svoga Tvorca, postigao je svojevrsni apsurd – postao je biće ne-bića. Sotona je preuzeo na sebe stravičnu sudbinu – sam je izabrao biti kralj ništavila, bezdana, očaja, «knez ovoga svijeta». Nikada prije, moji mladi prijatelji, čovjekovi osjeti nisu bili uhvaćeni u mrežu agresivnog medijskog globalizma koje slijeva mnoštvo otpadnih voda na mlade duše čineći ih tako pogodnim za razne sjetve koje su same sve – samo ne Bogu simpatične, a za vas dugoročno korisne. Sotona je pali anđeo, onaj koji se dobrovoljno odstranio od Boga, svojom ohološću postaje slab, postaje onaj prethodnik palim našim praroditeljima, onaj koji se iz zavisti i očaja, proklete ljubomore, prvi htio uklopiti među one koji želješe biti bogovima. Možemo čak reći kako je i sama priroda izvor magijskoga, i zato novodobni gnostičari slave prirodu, jer ona u sebi sadrži izniman medij pomoću kojeg isti u sebi uosobljavaju sebeboga, kao što je slično i Sotona činio. Magija kao magija ne može biti ništa osim loša. Ne postoji bijela magija koja bi mogla biti dobra u sebi. Zašto? Zato jer ona ide protiv merituma čovjeka – protiv slobode. Magija ide formulom. 'Činio ti što god činio, ja imam formulu (način) da učinim to (situaciju) kako ja želim i da istu privedem onamo kamo ja smjeram. To se suprostavlja s temeljem kršćanskog pogleda na svijet. Svakom čovjeku je dana sloboda. On sam bira život ili smrt. I nitko mu nema pravo u njegovom odabiru odvući ga lijevo ili desno. Magija to ne priznaje. U magiji cilj opravdava sredstvo. U kršćanstvu to nikada ne može stajati. Naša djela, naša sredstva – su ta koja smjeraju ka cilju. Mi znamo kamo nam je ići – ali nikad preko tuđih leđa ili u najgorem slučaju – grobova.
Sotona je biće daleko inteligentnije od nas. On je nerealizirani stvoritelj, destruktivni lažac, postoji da u nama pokuša ostvariti zlo. Zlo ne može preživjeti u vječnosti jer u njoj ne mož epronaći svoju svrhu i smisao – zato i traži konačište u čovjekovoj duši. Sotona nas drži u strahu i okovima smrti. Smrt je naša prijateljica, nje se ne moramo bojati. Ona je ona krajnja kušnja, prolaz u onostrano.
Danas se provodi masovno zaluđivanje i zavođenje ljudi. Oni koji se mogu kupiti – kupuju se, ostale se baca na margine društva, blati ih se, ništi im se snaga i moć dobra. Isus Krist je na mnogo mjesta u Pismu govorio o stvarnosti zla i sotone. Sam je izgonio zloduhe, sam je Đavla nazvao «neprijateljem čovjeka», «knezom ovoga svijeta», «lašcem». Isus Krist, naš Jesus, nas je spasio. Rat je dobiven braćo, pogled gore. Ovo su sve samo bitke. Čemu se bojati bitaka kad je konačnost osigurana? Osmijeh na vaša lica. Teško vam je? Što se čudite. Krist je bio pravi Bog pa kako je njemu bilo? Zar je bio shvaćen i slijeđen od svih naraštaja? Ma dajte molim vas. Stoga, vi samo hrabro. Kad god vas udaraju, vi se jače smijte, ta znajte – to vam je pokazatelj da ste Kristovi. Do onoga dana kada ćemo se svi susresti na Nebu.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Moj Trojedini Bog voli humor!
Moj Jesus ('Đizus') voli mene nasmijanog!
Moj Bog, jedini Bog ima savršen smisao za humor!
Mom Bogu ne smeta moj smisao za humor!
Moj Bog voli gledati nasmijane ljude!
Moj Bog nije Bog krvi, neki tmurni i namrgođeni Bog.
Moj Bog se najviše voli radostiti u ljubavi, jer je i sam Ljubav.
Moj Bog je Bog radosti!
Moj Bog voli mene takvog kakav jesam.
I jasno, On prihvaća moj smisao za humor.
I da, On se smije mojim vicevima.
Ja poznajem svoga Boga.
Nosim ga u srcu gdje god idem.
Živim radi Njega.
Dišem radi Njega.
Ljubim radi Njega.
Volim radi Njega.
Sve što činim činim radi Njega.
Ja poznajem svog Jesusa (slobodno na glas reci: 'Đizusa')
I ne boj se.
Naš Bog voli kada nas On sam raduje.
I potiče.
I veseli.
On zna da smo mi maleni. On zna kakvi smo mi. I On nas neizmjerno ljubi.
Ja ga ljubim kao što nikoga drugoga nikada ne mogu i neću ljubiti.
On je za mene poput kapi kiše koje padne na raspucalu i suhu zemlju.
O, moj Isuse.
O, moj Oče.
O, moj Sine i Duše Sveti.
Kako sam sretan.
Što te imam.
I što se smijem.
I što se smiješ.
Ja sam čovjek Radosne vijesti.
Ne tužne.
Ne namrgođene.
Radosne.
Jer takvu si ju Ti - Radosni donio.

(p)ostanite Kristovi!
MM

-čim stignem, napisat ću Vam post. danas sam u školi cijeli dan. Sve do 18.40 Neka. Bogu hvala. Evo Vam nešto sa skaca...


Poživio Bill Gates sto godina, kada dođe vrijeme da ode na onaj svijet. I čeka on tako u čistilištu kad se pojavi Bog osobno.

- Dakle, Bille, malo sam zbunjen. Ne znam gdje bih te stavio. Istina da si zadužio čovječanstvo što si stavio kompjuter u skoro svako domaćinstvo svijeta, ali s tim si donio i brdo nevolja. Svejedno, napravit ću iznimku i dopustiti ti da sam odabereš.

- Dobro, hvala, ali koja je razlika?

- Evo, pa ti pogledaj. Prvo pakao.

I pogleda Bill pakao. Čisto, lijepo, mirisno, pješčane plaže i kristalno bistro more, komadi trčkaraju, vrište od smijeha...

Bill očaran kaže:

- Pa ovo je sjajno. A raj?

- Pogledaj i raj, kaže Bog.

Visoko na nebu, par slatkih anđelčića svirucka harfe i leprša po oblacima. Bill gleda razmišlja i kaže:

- Mislim da je ipak bolje u paklu. Biram pakao.

- Dobro, kako god želiš.

I pošalje on Gatesa u pakao. Nakon dva tjedna posjeti Bog Billa u paklu. A tamo Bill u vreloj mračnoj pećini sav u teškim lancima šiban od dva demona, vatra suklja, tutnje narodnjaci...

- Što je Bille, kako je?

Bill totalno izmučen i razočaran odgovara:

- Kako, kako je? Pa jezivo je, nije uopće onako kako sam očekivao. Gdje su one predivne plaže i komadi i kokteli i sve...

Bog se nasmiješi i kaže:

- E, sinko. To ti je bio screen saver.

Gdje ima ići srce moje...
Kojim putem me imaju nositi noge...
Kojim očima trebam gledati da Te vidim.
Koliko Te moram žudjeti da te osjetim.
Stvarnog. Prisutnog. Živog. Prijateljskog.

Koliko imam davati srce svoje...
Da bih u srca onih koji spavaju pokucao Tvojim srcem.
I izvukao osmijeh na njihova lica.
Koji traje. I traje. I traje.
I nije važno što ponekad boli.
Osmijeh traje.

Koliko ići moram...
Tamo negdje, gdje je samo tebi znano.
Da bih ovako neznatan doveo one koji samo Tebe trebaju.
Žedni onog istog Izvora.
Naših pređa.
Da popiju.
I ugase žeđ.
Ili pak, da još više postanu - tvoji. Žedni.

Kojim očima trebam gledati...
Da ne vidim samo brojeve.
Već žive mlade ljude.
Takve kakvi jesu.
Potrebni Tebe i Tvoje ljubavi.
I da im se nesebično dajem.
Kušajući koliko je nekada i neznatno sasvim znatno.

Koliko Te ja moram žudjeti?
Da moja žudnja ukaže na nužnost iste...
Da te oni s kojima živim. Dišem. Radujem se. Plačem. Osjete Tebe. Prijatelja.
Živoga. Prisutnoga. Stvarnoga.

Koliko je potrebno da ne pitam koliko...

(p)ostanite Kristovi!
MM

Bog je stvorio svijet svojom stvaralačkom riječju i bez ikakvog posrednika - ex nihilo.

Post 1,1–2,4a:
LITERARNI SASTAV I TEOLOŠKI SADRŽAJ dijela knjige Postanka

Post 1,1–2,4a je plod piščeva vremena tj. refleksije i nadahnuća nad povijesnim činjenicama oslobođenja i uspostave Saveza (što je prva i ključna spoznaja), koja ga dovodi do zaključka da je «taj jedan te isti Bog ujedno STVORITELJ SVEGA!»

Prijatelji moji, evo, mnogi su me pitali kako bi trebalo protumačiti Knjigu Postanka Svetog Pisma. Ovdje ću vam iznijeti uistinu ono što je važno za pravilno tumačenje stvaranja svijeta kako je opisan u Pismu.
Ovdje je riječ o prvom izvještaju stvaranja svijeta, koji je bio kamen spoticanja u 19.st. u odnosu moderne znanosti i Biblije. Dok su prvi materiju proglasili vječnom i evoluciju čovjekovim credom, bibličari su se istom mjerom pokušali oduprijeti novim modernističkim strujama dok nisu shvatili da je Biblija kao knjiga Objave nastala u određenoj kulturi, na određenom mjestu i vremenu, te da se prvo treba upoznati dotične kulture, vremenske okolnosti da bi se Biblija mogla razumjeti.
Put do ovakvog rješenja prolazio je kroz svoje faze koje su bile:
DOSLOVNO tumačenje šestodnevlja.
USKLAĐIVANJE (malo blaža od prve, te veli da ovih 24 sata jednog dana treba tumačiti kao dugi vremenski period)
VIZIJE (da je Bog dao Adamu gledati stvaranjeu 6 slika,kako bi Adam to prenosio na pokoljenja).
MITSKO TUMAČENJE (stare politeističke mitove je biblijski pisac je monoteistički teologizirao)
BIBLIJSKO TEOLOŠKO SHVAĆANJE – koje govori da je pisac na slikovit način želio prenijeti određene vjerske istine: DA JE BOG JEDAN I DA JE ON SVE STVORIO! Već na prvi pogled dosta je lako prepoznati u biblijskom opisu stvaranja umjetničko-literarni oblik. Cijeli opis je do u tančine promišljen, svaka je rečenica dobro odvagnuta, svaka riječ brojena. Već je to dokaz da nam Post ne želi pružiti naučno o teorijama postanka svijeta, nego samo objavljene istine o Bogu Stvoritelju svijeta i svih ljudi u takvoj umjetničkoj literarnoj formi, da bi Semit mogao objavljene istine što bolje shvatiti. Zato se ne smijemo sablazniti zbog određenih «pogrešaka» u redoslijedu stvaranja. Redoslijed stvaranja nije kronologičan nego logičan, on nije objektivan nego subjektivan: on je plod mašte i piščeve literarne sposobnosti.
Značajna je uporaba broja 7 i kombinacije broja 3. Redoslijed brojeva 6+1 u literaturi semitskog svijeta bio je veoma cijenjen i puno upotrebljavan, a označavalo je djelo koje je trajalo neodređeno vrijeme, a opet je bilo dovršeno. Imamo: 7 dana stvaralačke sedmice, 7 formula
UVOD,
ZAPOVIJED,
IZVRŠENJE,
OPISIVANJE,
BLAGOSLOV,
ODOBRENJE,
ZAKLJUČAK, prvi vers sadrži 7 riječi, drugi vers ima 14 riječi (7x2), formula «I vidje Elohim da je dobro» nalazi se 7X, Elohim se spominje 35X, nebo, zemlja, svod se spominju 21X.
Teološki sadržaj: odmah na početku pisac tvrdi da je Bog stvorio svijet svojom stvaralačkom riječju i bez ikakvog posrednika - ex nihilo. Da je On izabrao Izrael i s njim sklopio Savez prijateljstva, da je On vječni, jedini Bog, koji se nalazi izvan svijeta. Bog je stvorio svijet bez borbe s ostalim bogovima (koji za biblijskog pisca uopće ne postoje), činom svoje stvaralačke volje i riječi. Post 1 ne precizira u čemu se sastoji čovjekova sličnost Bogu, ali slijedi da je cijeli čovjek, ne samo duša nego i tijelo, slika Božja. Izraelac je svoga Boga zamišljao kao idealizirani lik savršenog čovjeka. Svakako čovjekova sličnost s Bogom duhovnog je karaktera: sposobnost razmišljanja, svijest, sloboda i sve ostalo što je karakteristično za jednu osobu.
No, pisac iznosi veliku razliku: čovjek je ipak samo stvorenje Božje.
No i pored svoje sličnosti sa Bogom prema Post 1 tijesno je povezan sa svojom majkom zemljom: on je Adam, tj. nastao je iz zemlje (Adamah), odnosno iz elemenata koji su prethodno već postojali, a koje autor poistovjećuje sa zemljom, jer prema biblijskom piscu u velikom procesu stvaranja sve proizlaziiz zemlje kao iz praelementa.Zato je čovjek slab, krhak, smrtan i k zlu sklon od rođenja. Dok pisac spominje da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, on u isti čas naglašava da je čovjek stvoren kao muško i žensko. Ovo dvoje, muško i žensko, biblijski pisac (svećenička predaja P) gleda kao na jedinstveno biće – jedno bez drugoga ne može opstati. Savršen i potpun čovjek vezan je za ženu. Cilj ženidbe je prema Post 1 uzajamna pomoć i upotpunjavanje ličnosti muškarca i žene, te rađanje novog čovjeka i nastavak Božjeg stvaralačkog djela. Rađanjem se ujedno prenosi i sličnost Bogu: Adam rađa Seta na svoju vlastitu sliku koju je primio od Boga. Biblijski pisac smatara čovjeka religiozno-moralnim bićem ne samo zato što je on stvoren na sliku Božju, nego što cijeli njegov život mora biti liturgijsko služenje Bogu: čovjek mora 6 dana raditi, a sedmi dan otpočinuti i slaviti Boga kultom i razmišljanjem veličina Božjih. U ovom opisu nije izravno dana naredba poštivanja Sabata, nego je samo opravdana njegova ustanova. Zapovijed o poštivanju Sabata dana je Izraelcima na Sinaju, ali je ustanova Sabata postojala i prije u narodu.
Autor Post 1 postupa kao dramaturg koji vremenski međusobno veoma udaljene činove spaja u povijesno-logičnu cijelinu i stvara dramu u tri čina, u četiri ili pet i tako pokazuje povijest koja se inače u stvarnosti odvijala stoljećima, a možda i tisućljećima. Biblijski pisac nam nije namjeravao pružiti ni naučnu astrologiju ni astronomiju, niti geologiju ili paleontologiju, nego nam je htio objaviti ljubav velikog Boga koji stvara svijet i čovjeka i pozvati nas da u toj ljubavi Božjoj očitovanoj u stvaranju odgovorimo činom vjere i bogoslužja.

ENUMA ELIŠ, GILGAMEŠ i Post 1 – usporedbe

Mnoge je podatke pisac crpio iz profane literature svog vremena, kao i iz babilonskog epa Enuma Eliš i iz epa Gilgameš, koji su u to vrijeme bili poznati Izraelcima. To što ima sličnosti između Post 1 i nekih staroistočnjačkih mitova ne smije nas čuditi (i da radi toga naša vjera malaksa!!Op.ur.), jer je Ur Kaldejski domovina Abrahama bio kolijevka babilonske kulture, a Palestina sijecište svih tada vladajućih kultura: Egipta, babilonije, Asirije, Helenizma. Bilo bi čudno kad ne bi imali nekih dodirnih točaka. U staroistočnjačkim mitovima vlada neka velika i bujna fantazija. Enuma Eliš je pun fantastičnih, primitivnih i infatilnih prikaza o bogovima. Upravo je u opisivanju Boga i bogova nepremostiva razlika između Biblije i ostale staroistočnjačke literature: staroistočnjačke literature su prije svega teogonije – povijest nastanka bogova i kao takve vrelo i hrana mnogobožačkim pokretima starog istoka. Biblija, naprotiv, naučava strogi monoteizam ističući da posjeduje objavljenu religiju i da je njezin Bog jedini i pravi Bog. Oni pak elementi koje je biblijski pisac upotrijebio posve su demitologizirani i podređeni Bogu.
Redoslijed u stvaranju svijeta je veoma sličan u obje kozmogonije. I ukrašavanje svijetaje slično: u biblijskom opisu sunce, mjesec i zvijezde stvoreni su tek 4 dan, a isto tako i prema opisu Enuma Eliš. Obe kozmogonije tek na kraju opisuju stvaranje čovjeka za kojeg se Bog ili bogovi posebno zalažu. Sličnost postoji i u oba spisa: i jedan i drugi završavaju naglašavajući potrebu kulta. I babilonski ep Enuma Eliš opisuje stvaranje svijeta na šest ploča, a sedma je ploča himan u slavu boga Marduka. Razlike između Post 1 i Enuma Eliš veće su nego sličnosti. U biblijskom opisu susrećemo čisti monoteizam, a u EE najgrublji politeizam (šuma bogova). Enuma Eliš opisuje bogove koji se međusobno bore, tuku, kolju i uništavaju, a Biblija poznaje samo jednog Boga, osobnog, vječnog, svemogućeg, apsolutnog i transcedentnog Boga (Elohim). Prema babilonskom opisu kaos je neprijateljska sila koju bogovi moraju svladati, ukrotiti krvavom borbom. U Post 1 kaos se pokorava bez ikakva odupiranja Božjoj zapovijedi. U biblijskom opisu susrećemo apsolutnu transcedenciju objavljenog Boga, a u Enuma Eliš nema ni traga transcedenciji bogova. Razlika je i u prikazivanju čovjeka: kao muško i žensko, a prema EE stvoreno je odmah na početku više parova ljudi da bi štovali bogove i da bi njihovo štovanje bilo što izrazitije i što uspješnije. Prema biblijskom opisu čovhjek je kruna svega stvaranja i kralj u životinjskom carstvu, a prema EE čovjek je u posvemašnjoj službi bogova.

Teološki sadržaj Post 1,1–2,4a može se sažeti u šest točaka:
1. Bog stvara sve svojom Riječju bez borbe i posredovanja, čime je zanijekan politeizam i naglašena Božja svemogućnost, jednost, vječnost, transcedentnost i sl.
2. čovjeka stvara zadnjeg, znači da je on savršenstvo Božjeg stvaralačkog čina i kruna sveg stvorenja tj. nešto najvrjednije
3. stvara ga na sliku Božju, time je naglašena čovjekova sličnost s Bogom: osobnost, razum, sloboda, ljubav, stvaranje, upravljanje...
4. čovjek je stvoren od zemlje, paralelno je istaknuta i razlika između Boga i čovjeka, tj. naša ovisnost o Stvoritelju, naša slabost, prolaznost, sklonost zlu...
5. čovjek je stvoren kao muško i žensko, znači i jest cjelovit čovjek, koji se ostvaruje kroz zajedništvo – brak, čime se opravdava ženidba kao Bogom – dana
6. sedmi dan Bog počiva, opravdava se uspostava ŠABATA, tj. obdržavanja subote kao Bogu posvećenog dana.

(Kršćani slave nedjelju, budući da je naš Gospodin uskrnuo treći dan nakon smrti, dakle u nedjelju... o tome ću detaljnije drugom zgodom.)
ZAKLJUČAK: Post 1,1–2,4a je plod piščeva vremena tj. refleksije i nadahnuća nad povijesnim činjenicama oslobođenja i uspostave Saveza (što je prva i ključna spoznaja), koja ga dovodi do zaključka da je «taj jedan te isti Bog ujedno STVORITELJ SVEGA!»

(p)ostanite Kristovi!
MM

Ispovijed je jedan od najvećih darova, usuđujem se reći, odmah ispod vrhunca, Euharistije, koju nam je Krist ostavio. Ispovijed je most kojim se vraćamo u krilo ljubavi našeg Gospodina preko provalije naših grijeha. Čemu igranje skrivača na ispovijedi s Isusom? Kao da on nije vidio grijeh u točno onakvom obliku u kojem je učinjen? Potrebna je hrabrost, koju vi mladi imate, začiniti s poniznošću i doći pred svog svećenika i reći, evo me brate u Kristu, došao sam na novo prodisati, na novo živjeti...


SVETA NAŠA CRKVA


Crkva je Kristova namjera i volja. Mogu li ja reći kako obožavam slatko, ali mrzim kolače? Ili pak, kako se obožavam voziti ali mrzim prijevozna sredstva? To je contradictio in se. Stoga, kako ja mogu reći: ja volim Krista, ali ne volim Crkvu. Ja vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Crkvu. Pa ne možeš to govoriti!!!!! Kako možeš ljubiti Boga, a da pri tom ne ljubiš ono što je Bog stvorio???? Kako ne ljubiti djelo ruku Njegovih????


Prvo bih htio ukazati na stvarnost Crkve. Tko je Crkva? Konkretno, govorim vam iz dubine svoga srca. Kada vidim ove sve bjesomučne i neutemeljene napade na majku Crkvu osjećam se uistinu kao da netko moju vlastitu majku napada. Krv mi kola tada žilama da bih se najradije popeo na krov vlastite kuće i vikao da me cijeli svijet čuje, vikao o nepravdi. Želim vam ovdje nešto reći. Moja majka nije savršena majka. Uh, moja majka ima mnogih problema. Ali ona je moja majka. Gledajte, moja vlastita majka je mnogo puta pogriješila, ali to ne umanjuje ljubav kojom me ona ljubila. Možda je bilo dana kada moja majka tu ljubav nije znala izreći na pravi način, možda je bilo dana kada je društvo današnjice toliko otišlo naprijed dok je moja majka ostala pomalo zatvorena u svijetu svoje mladosti koje je nosilo drukčija pravila i sustave razmišljanja. Ali, ništa od ovoga ne umanjuje nekoliko stvari:
Majka je majka.
Majka ljubi.
Majčinstvo je sveto.
Majka može i griješiti jer je čovjek.
Bez grijeha je kročio po ovoj zemlji jedino naš Prijatelj, Bogočovjek, nama ljudima jednak u svemu osim u grijehu.
Mladi moji.
Crkva je majka.
Crkva ljubi.
Crkva je u svojoj biti sveta.
Crkva je u svojoj ljudskosti pogriješiva.
Crkva se kaje za svoje grijehe.
Papa Ivan Pavao II. je to učinio u ime svih nas.
I ja se sada ovdje kajem.
Zato jer sam i ja Crkva.
I ti. I ti. I ti . I ti. I ti. I ti. I ti . I ti. I ti. I ti. I ti . I ti. I ti. I ti. I ti . I ti. I ti. I ti. I ti . I ti. I ti. I ti. I ti . I ti. Mi smo Crkva. Zajednica. Okupljena zajednica vjernih. Nad nama bdije naš mjesni pastir. Ivan. A nad cijelom zajednicom nasljednik Petrov – papa. Iznad nas bdije Duh.
Isus Krist je utemeljio Crkvu. Tko si može dozvoliti tumačiti kako je dovoljno za oprost grijeha pokajanje u kući, u kafiću ili na tavanu? Pa sam je Krist rekao: «Dajem vam moć odriješiti i svezati...» Tko si može dozvoliti drskost reći ja tvrdim drukčije? Ispovijed je jedan od najvećih darova, usuđujem se reći, odmah ispod vrhunca, Euharistije, koju nam je Krist ostavio. Ispovijed je most kojim se vraćamo u krilo ljubavi našeg Gospodina preko provalije naših grijeha. Čemu igranje skrivača na ispovijedi s Isusom? Kao da on nije vidio grijeh u točno onakvom obliku u kojem je učinjen? Potrebna je hrabrost, koju vi mladi imate, začiniti s poniznošću i doći pred svog svećenika i reći, evo me brate u Kristu, došao sam na novo prodisati, na novo živjeti... Mladi moji, često se ispovijedajte, često. To vam je duhovni servis! I onda vrhunac – pričest. Da život imamo.
Crkva je Kristova namjera i volja. Mogu li ja reći kako obožavam slatko, ali mrzim kolače? Ili pak, kako se obožavam voziti ali mrzim prijevozna sredstva? To je contradictio in se. Stoga, kako ja mogu reći: ja volim Krista, ali ne volim Crkvu. Ja vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Crkvu. Pa ne možeš to govoriti!!!!! Kako možeš ljubiti Boga, a da pri tom ne ljubiš ono što je Bog stvorio???? Kako ne ljubiti djelo ruku Njegovih????

Dragi moji, Crkva je sveta i grješna. Sveta je po svom Utemeljitelju, Isusu Kristu. Sveta je po Duhu Svetom koji nad njom bdije. Sveta je po Božjem spasiteljskom planu u koji je svemogući protkao Crkvu. S druge pak strane grješna je radi ljudi. Ljudi koji su grješni. Ljudi koji se nekada dadu zaslijepiti i učine gluposti. Manjih ili većih razmjera. No, Bog je računao s ljudskom slabošću, pa je ipak u svojoj Providnosti upravo toj Crkvi povjerio da je «ni vrata paklena neće nadvladati».
Mladi moji prijatelji, Crkva vam se otvara. Crkva vam pruža svoje ruke i moli vas da uđete u kuću Gospodina našega. Crkva vas poziva da hrabro kročite životnim putevima i da se ne bojite. Crkva vas poziva da tražite, da kucate, da molite. Crkva vas poziva da predlažete, da sudjelujete, da stvarate. O, zar se ne vidi iz mladenačke kreativnosti linija Božjeg savršenog stvaranja?
Recimo stoga svi skupa zajedno, Isuse mi ne želimo otići!
Recimo!
Isuse, mi ćemo ostati!
Reci i mi kao Šimun Petar:
'Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji'». Da Gospodine, ti si Svetac Božji.
Bog bio s vama, pratila vas Bezgrješna!

(p)ostanite Kristovi!
MM

Kultizacija tijela. Brojanje trbušnih pločica. I praćenje njihova umnažanja. Svi mi u ovim slučajevima ulažemo u nešto što je apsolutno raspadljivo i podložno mjenama.

VRIJEDNOSTI NERASPADLJIVOSTI

ne vjerujem da itko od vas želi da ne može u pedesetoj trepnuti ili se nasmiješiti, a da ne izgleda pri tom kao razvučena plahta od jednog metra preko kreveta širokog dva i pol.

Često razmišljam o tome, kako smo mi ljudi čudni. I to najviše vidim iz osobnog primjera. Na primjer, čim mi se zaprlja motor, odmah na glancanje. Čim mi kosa malo naraste, toliko da se ne vidi razlika gornjeg i donjeg dijela glave, idem na šišanje. Mnogi od vas imaju vozila. Koji razuman čovjek bi kupio vrijedno vozilo i tako ga vozio godinama i godinama ne servisirajući isto? Dobro, ti ga možeš i takvog voziti samo je pitanje dana kada će te tvoje vozilo iznevjeriti. Ostaviti na cesti. Koliko vremena trošimo na osobno uljepšavanje? Ne želim vam sada reći da se ne trebamo brinuti o svom tijelu, jasno, na to nas i Božje upute pozivaju, ali govorim ovdje o onoj krajnosti stajanja pred ogledalom i pjevanja samom sebi: «ja volim samo sebe, svog jedinog sebe...» Kultizacija tijela. Brojanje trbušnih pločica. I praćenje njihova umnažanja. Svi mi u ovim slučajevima ulažemo u nešto što je apsolutno raspadljivo i podložno mjenama. Danas lijep, a za 50 godina? Dobro, nadam se da mi sada neće netko reći postoji plastična, jer ne vjerujem da itko od vas želi da ne može u pedesetoj trepnuti ili se nasmiješiti, a da ne izgleda pri tom kao razvučena plahta od jednog metra preko kreveta širokog dva i pol. Sapienti sat. Stoga, želim vam reći, zar nije tako logično da pokušamo ulagati u nešto što je nepromijenjivo? Nešto što je za vječnost. To je vaša nutrina, vaša duša, ali i cijeli vaš život. Ili reći ću ovako, ovaj naš život su svojevrsne bazične pripreme za Nebo. I nitko ne može reći za pripreme da nisu ozbiljne, da nisu zahtjevne, da nisu radosne, nekada i tužne, pa zatim naporne. Nitko ne može zanijekati stvarnost i životnost tih priprema, ali pripreme su pripreme. Ono pravo, ona fešta, ona radost, ona neizmjernost, ona punina, tek slijedi. Prijatelji moji, to je razlog zašto su sveti mučenici dali život svoj za Krista tako hrabro, tako neustrašivo. Oni su znali. Sve ovo što se događa je priprema. Za Nebo. Zato se oni nisu bojali. Zašto da se mi bojimo? Ta koga da se bojimo kad je Krist uz nas? Još nešto. Koji ratnik bi se bojao neke bitke kad bi znao, ali bio u to potpuno siguran da je rat dobiven? Isus Krist je za nas dobio ne bitku već rat. Prijatelji, smrti više nema, smrt ne postoji. Ona je samo naziv nečega gdje čovjek ima doći i kroz čija vrata racionalistički um teško ulazi. Isus je smrti dao ulogu vrata, ne stanja. Ona je sada prozor kroz koji mi dolazimo pred lice našeg ljubljenog Gospodina.

(p)ostanite Kristovi!
MM

«Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!»


Dragi moji mladi prijatelji. Sve moje. Zašto govorim sve moje? Ne, nisu to fraze. Niti su nekakve sladunjave riječi koje ja sada kao vjeroučitelj želim vama reći kako bih vam se dodvorio. Vjerujte mi, kad bi Gospodin imao kakvo nesavršenije i neznatnije sredstvo od mene izabrao bi ga da se vama obrati. Znam da me razumijete. Ja sam ovdje s vama da vam govorim jezikom srca. Jezikom vjeroučitelja, jezikom oca dvoje djece, jezikom kršćanina. Jezikom onoga koji se trudi živjeti Krista, biti Kristonoscem. Ne mojte misliti da i sam ne padam. Uh. Što se više približavam našem Gospodinu čak osjećam da su kušnje sve jače. I padovi bolniji. Zovem vas 'sve moje' jer vas svim i smatram. Ovdje danas govorim u ime naše majke Crkve. I od majke moje i vaše, od majke Crkve, uzimam si pravo – vas – zvati «sve moje». Tako vam se obraćam jer ste vi Crkvi sve. Želim da to zapamtite. Vi ste u samom srcu Crkve, u srcu one koja se nalazi u srcu naše nebeske majke i zaštitnice, naše Pomoćnice i zaštitnice, majke Marije. Isusu ste važni. Isusu je stalo do svakoga od vas. Molim vas prijatelji moji, sve moje, saslušajte me! Isus te ljubi. Crkva te ljubi. Takvim kakav ili kakva jesi. Može li netko slici negirati njezinu bit? Ne! Slika je slika, pa bila ona čupava, dlakava, mršava, visoka, punašna, niska, više savršenija ili manje savršenija, prijaznija ili osora, ranjena ili ispunjena, sve to samo govori o slici ali ničim sliku ne umanjuje. Dragi moji prijatelji, sve moje, vi jeste slika Božja. Ivane, ti jesi slika Božja. Marko, ti jesi slika Božja. Ana, ti jesi slika Božja. Ema, ti jesi slika Božja. Gorane, ti jesi slika Božja. Iva, ti jesi slika Božja. Ne čudi se. Takav kakav jesi, ti si slika Božja. Bog nema ništa drugo vrijednije od tebe Sve što je Bog zamislio, zamislio je radi ljubavi prema čovjeku. O, kad bi vi znali koliko Vas Gospodin ljubi, koliko je njemu stalo do vas. Neki sada misle, da sigurno, stalo mu je do mene, a ja sam ovakav ili onakav. Prijatelju moj, nemoj pasti u zamke, dozvolit ću si slobodu vam reći, u blatu si? U redu, Isus te zato još više voli! Isusu je još više stalo do tebe!!!! Sjetimo se priče o izgubljenoj ovci! Pastir je napustio svih 99 da bi otišao po onu jednu. Nije Pastir rekao, pa što nema veze, imam ja svojih 99 ovčica. Prijatelji moji, sve moje, Isusu je stalo do svakog čovjeka. Do svakog. Ovih 99 je sačuvano, oni su učvršćeni, zato ih Pastir može pustiti, nikako napustiti. Pastir ih pušta budući da zna da su ovi vjerni, i okreće se prema onoj koju ljubi posebno – upravo zato jer ta ovčica se okrenula, krenula je drugim putem.

Želim vam ovdje progovoriti o misli: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!» Što se događalo prije ove Petrove vjeroispovijesti? Dozvolite da vama koji ne znate otkrijem. To je 6 poglavlje Ivanovog evanđelja gdje se Isus prikazuje kao Kruh života, kaže kako onaj koji bude blagovao od toga kruha imat će život vječni. To je izazvalo mnoge prepirke među Židovima. No, tada su i učenici Isusovi rekli: «Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?» Isusove riječi uzrokovaše da su ipak mnogi učenici odstupili, kaže Pismo, «nisu više išli s njime». Tada je Isus rekao dvanaestorici: «Da možda i vi ne kanite otići?» Odgovori mu Šimun Petar: 'Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji'»

Dragi moji prijatelji, čuli ste, ta kome da idemo? Kome nam je ići nego Kristu. Ne smijete se bojati besjede odnosno riječi Kristovih, zahtjeva Kristovih. Sve moje, sve Crkve svoje, prijatelji, kako se mi danas često ponašamo? Ja ću vam sada čak reći, ponekad i mi vjeroučitelji. Mi poznajemo Isusove riječi. Ali ih ne primamo. Mi poznajemo Isusove riječi, ali ih ne obdržavamo. Mi poznajemo Isusove riječi ali ih ne živimo. Zašto? Kad zatvorim oči kao da vidim i nas kako vičemo: tvrde su to besjede Gospodine! Ljubiti ne samo prijatelja, nego neprijatelja! Boga staviti na prvo mjesto. A što s mojom obitelji? Prijateljima? Djevojkom? Kako taj Bog može tražiti da njih stavim negdje po strani. Sakramentalno živjeti. Redovito se ispovijedati. Toliko zahtjeva. Prijatelju, naš Bog je strpljivi Bog. Ona ima beskrajno povjerenje u tebe. On te čeka. I spreman je čekati te cijeli život. Pa čak i do posljednjeg dana tvog života i iskrenog iz duše vapijućeg pokajanja, željom za pomirenje sa svojim Gospodinom kako bi te mogao primiti u krilo svoje ljubavi. Do onog trenutka kada ćeš shvatiti kako sve što imaš i što jesi njemu možeš hvalu dati. Kada ti On postane dovoljan, bit ćeš obasut sa svime onime što čovjeka radosti. Zna Gospodin što je nama potrebno. Nekada smo toliko egoistični da Isusove nepromijenjive riječi pretvaramo u svojim laboratorijima ljudskih gluposti u nama prihvatljivu stvarnost ne shvaćajući da time činimo nešto vrlo loše. Da Isuse, da moj prijatelju, i sam često gledam u tvoje savršene riječi i razmišljam koliko su one «tvrde». Gledam sebe i razmišljam 'kako ja kao ovakav čovjek koji je ranjiv i grješan može biti tako savršen?' Dragi moji, želim vam nešto reći i želim da vam se to ureže u srce. Svetac se ne rađa. Svetac se postaje. Još jednom ću ovo reći polako: svetac se ne rađa, svetac se postaje. Ovo vam govorim jer i vama želim reći: idite za Kristom! Ne bojte se! Nema razloga niti mjesta strahu! Ljubav prije svega! Isus vas voli i prihvaća. Ne osuđuje vas. Zapamtite to. Crkva vas ne osuđuje. Crkvi je stalo do vas. Vi ste nama iznimno bitni. Vi ste naše blago. Takvi kakvi jeste. Mi ljudi, kršćani se trajno usavršavamo, rekao bih najpermanentnije usavršavanje. Možemo si slobodno objesiti na prsa mali papirić sa natpisom: «imaj strpljenja, Bog na meni još uvijek radi.»

(p)ostanite Kristovi!
MM

Vrlo kratki post budući da sam uistinu u velikoj gužvi. Prijatelj je postavio pitanje "Zašto danas mnogi kršćani prelaze na islam?" Pitanje je jednostavno, a odgovor zahtijeva detaljniju analizu. No, može se nešto reći i sada i pri tom ne pogriješiti. Važno je istaći kako taj "prelazak" nikako nije toliki da bi se zabrinuli što žele sugerirati određeni mediji. Dakako da se mi brinemo za svakog čovjeka, ali važno je reći da Crkva nije neka Legija stranaca i da svatko u bilo kojem trenutku može biti na izvoru Istine, a može i otići. Ono što držim da je iznimno bitno je shvatiti kako se postavio Muhamed spram Alaha. Sam Muhamed je tvrdio kako mu nema spasa ukoliko ga dobri Alah ne zakrili plaštem milosrđa. Isus Krist je pak vrlo jasno dao do znanja kako je sam Bog. Kako nema spasenja osim preko Njega. I to je iznimno važno. E sada, što se tiče prelaženja na Islam. Gledajte, ostalo mi je u mislima kada je jedan naš bus newage kršćana stigao u Indiju. I onda ih je tu pitao, očigledno mudri duhovni čovjek, tko je Ivan od Križa. I onda su tu oni rekli: "Nemamo pojma". A on im lijepo uzvrati: "odite vi natrag u svoju zemlju. Imate prvinu duhovnosti, a vi vrludate izgubljeni." Sapienti sat. Koliko nas kršćana vrluda uokolo, a ne poznaje niti osnovu svoje vjere. Da se izrazim slikovito, neki od nas imaju prst nožni u vodi, a ispod njih je Marijanska brazda. Toliko je prostora za napredovanje. I zato kažem, oni koji zagrizu u Kristov kolač ti ne prelaze na drugu hranu. Ali je potrebito zagristi. Ukoliko uroniš u Krista, ukoliko uroniš u mistično tijelo - Crkvu, ukoliko bar malo toga spoznaš i osjetiš, srcem i razumom, tada ti jedino možeš preći - zebru na cesti. Eto. Vjerujte mi. No, ukoliko se držiš mudrim, a nisi potpun u Izvoru, ukoliko si farizej koji se drži zakona, a zanemaruju čovjeka, ukoliko si vikend-katolik koji svoju vjeru samo tada živi, ukoliko doma radiš nerede, a u crkvi pobožno držiš krunicu među prstima, ukoliko ti krunica visi u automobilu, a ti psuješ svakoga tko te prijeđe na cesti, ukoliko si tračar, lažac, ukoliko se trajno ne trudiš napredovati u ljubavi i vjeri - da tada ti ostane samo preći. Do ponovnog prelaska.

(p)ostanite Kristovi!
MM

...To što su arheolozi otkrili i dokazali da je Jerihon postojao već u mezolitiku, tj. u 8. st. pr. Krista, ili tvrdnje znanstvenika kako početak ljudskog života ide i do 600.000 godina unatrag, Jehovinim svjedocima ne predstavlja nikakvu zapreku da tvrde kako je Bog Adama stvorio 4026. godine prije Krista. Osim toga, sami vele «vrlo vjerojatno je Adam u Edenskom vrtu počeo pisano izvješće...» Sapienti sat. Al možemo i dalje. Pa idemo. Radi istine, braćo i sestre blogeri. Noa je, kažu, pločice koje je Adam napisao imao u svojoj biblioteci kada je ušao u arku...



JEHOVINI SVJEDOCI


ukratko svojim učenjem negiraju sve kršćanske istine: Presveto Trojstvo, Kristovu božansku narav i cijelu kristologiju, božansku osobu Duha Svetoga, pitanje čovjekove besmrtnosti, vječni život...



Danas je teško naći Novi religozni pokret s tako dobro razrađenim metodama prozelitizma koji bi se mogao usporediti sa Svjedocima Jehove. Svaki je član sljedbe dužan svakoga mjeseca nekoliko sati posvetiti širenju vjere. O tome se vodi detaljna kartoteka i objavljuju rezultati.
Grad gdje se djeluje se dijeli na zone. Na velikom planu grada ucrtana su konkretna područja na koja se vješaju papirići s imenima onih koji su zdauženi za taj dio ići od vrata do vrata nudeći svoje materijale i svjedočenja vjere. Kad se poslanje završi, papirić se skida i pohranjuje u arhiv zajedno sa svim detaljnim podatcima prikupljenim za vrijeme poslanja. Kad je cijeli grad obrađen, počinje se iznova ili se ide u drugo područje. Bila je to ideja osnivača Svjedoka Jehova, trgovca Charlesa Tazea Russela i izdavača časopisa «Kula stražara» (1881.) Za njega je mjera Božje potvrde njegova pokreta bio broj prodanih primjeraka časopisa i knjiga. Došao je na tu ideju, prodaje od vrata do vrata, što su kasnije koristili i trgovci ine potrošnje za svoje proizvode. Izmislio je «kongresne vlakove» u kojima je obilazio Ameriku i držao izvrsno organizirana predavanja (za cijelog života je održao oko 30. 000 predavanja). Njegovi su se plačeni članci tjedno tiskali u 2000 novinskih naslova. Prvi u svrhu propagande svojih ideja koristi fotografije, fotodrame, filmove i fonograf sa svojim govorima. Za života je napisao 50. 000 stranica tekstova, odgovorao na 1000 pisama mjesečno i organizirao svjetsku kampanju u kojoj je u jednom trenutku sudjelovalo 700 propovijednika. Kada je umro 1916. imao je 20. 000 pristalica. Njegov nasljednik Rutheford služi se 30-tih godina lancem radio postaja kojima se prenose njegovi govori. Kasnije se služi gramofonom pa su članovi njegove sljedbe bili poznati po kutijama s gramofonima s kojih su puštali njegove govore. Izmislio je metodu «nogom među vrata», ako bi domaćin kuće došao u napast da aktivistima zalupi vrata pred nosom. Agresivan stil bio je zapovijedan svakom propovijedniku. Do smrti 1942. broj sljedbe je narastao na 135.000 tisuća članova. Njegov nasljednik Knorr daje novu zapovijed Svjedocima Jehove: «Budite slatki!» Taktika se izrađuje u vrhu, a pojedinci moraju slijepo slušati. Nikakva improvizacija ili inovacija nije dopuštena. Svaki svjedok treba se naučiti dobro ponašati i biti uglađen. I danas postoje tečajevi za propovijednike. Do 1959. ti su tečajevi bili samo za muškarce, a od tada je i ženama dopušteno sudjelovanje. Godine 1943. otvaraju se vrata tzv. «Biblijske škole Kule stražara od Galaada» koje imaju za cilj pripremanje profesionalnih misionara koji su se potpuno spremni posvetiti ciljevima sljedbe.
Da bi se vlastiti članovi probudili od mrtvila, središnjica naviješta svršetak svijeta (listopad 1975.). To se pokazalo izvrsnim stimuliranjem za rast broja sljedbenika. Datum su dakako samo prolongirali. Tako su činili nekoliko puta. Knorr umire 1977. i od tada Jehovine svjedoke vodi Direkcija sa sjedištem u Brooklinu. Godine 1989. sljedba broji oko 3.624.000 članova podijeljenih u 60. 192 lokalne kongregacije. Za širenje vjere, po njihovim računicama do sada je potrošeno 785.000.00 sati. Preko 350 radio postaja svakodnevno emitira poruke Jehovinih svjedoka. Njihove su tiskare među najvećima u svijetu, a godišnje tiskaju oko 300.000.000 primjeraka časopisa u boji «Kula stražara» i «Probudite se».

Kod njih postoji mnogo nelogičnosti. S jedne strane traže potvrdu za svaku svoju riječ učenja u Bibliji, a s druge pak strane si dozvoljavaju reći kako «Biblija ipak nije dovoljna» jer «da bi se mogla razumijeti potrebna je pomoć ljudi koji se predaju Jehovi kao dobrovoljan instrument...» U biti ova sljedba inzistira samo na nekoliko argumenata i citiraju samo ograničeni broj redaka iako, da bi dokazala svoje tvrdnje, spremna je citirati sva moguća mjesta u Pismu koja im idu u prilog. S tim u vezi ide i njihovo stalno izračunavanje ponovnog Kristova dolaska i ujedno dana spasenja za članove njihove sljedbe. Smatraju da je istina, pa tako i Objava, progresivne naravi, što će reći da je objavljena samo njima. Zato i ne uzimaju u obzir devetnaeststoljetnu predaju Crkve. U njihovim se tumačenjima jasno nazire i utjecaj apokrifne književnosti, starih i suvremenih heretičkih učenja, odbačenih diskusija između židovstva i judeo-kršćanskih sekti. Ne poznaju nikakav razvoj objave između Starog i Novog zavjeta, niti unutar njih samih, a govore o progresivnoj objavi danas. Objava Božja preko Mojsija, Izaije, Pavla i konačno Isusa – manje vrijedi od one Russelove, Rutherfordove ili danas objave njihova Glavnog stožera.
Analizirajući bibilijska tumačenja nije teško prozreti njihov način rada. Nakon što fiksiraju svoje istine, pokušavaju ih potkrijepiti biblijskim citatima, i to samo, dakako, onima koji njima odgovaraju. Možemo reći da odbijaju svaku znanstvenu, kulturnu, ili bilo koju drugu ideju koja se ne slaže s njihovim načinom tumačenja Biblije. Uostalom, protive se svakom znanstvenom pristupu biblijskom tekstu. Ne prihvaćaju znanstvene rezultate povijesti, geologije, paleontologije, niti ikoje druge znanosti čiji se rezultati istraživanja ne slažu s njihovim, «fundamentalističkim» čitanjem Biblije. To što su arheolozi otkrili i dokazali da je Jerihon postojao već u mezolitiku, tj. u 8. st. pr. Krista, ili tvrdnje znanstvenika kako početak ljudskog života ide i do 600.000 godina unatrag, Jehovinim svjedocima ne predstavlja nikakvu zapreku da tvrde kako je Bog Adama stvorio 4026. godine prije Krista. Osim toga, sami vele «vrlo vjerojatno je Adam u Edenskom vrtu počeo pisano izvješće...» Sapienti sat. Al možemo i dalje. Pa idemo. Radi istine, braćo i sestre blogeri. Noa je, kažu, pločice koje je Adam napisao imao u svojoj biblioteci kada je ušao u arku. Nathan H. Knorr, o kome sam prethodno pisao, je 1961. potakao priređivanje (ustvari prevođenje) Biblije kojeg su svi bibličari, već nakon prvog izdanja 1967., ali i nakon popravljenog 1986., odbacili kao potpuno neprihvatljivo.
Nakon ovoga je legitimno pitanje da li je uopće Biblija Jehovinih svjedoka identična s Biblijom koju imaju svi kršćani? Dakako da nije. Više stručnih studija postavljenih na ovu temu odgovara također negativno. Njihova temeljna pogreška , kad i ne bi potpuno iskrivljavali tekst, sastoji se u uvjerenju kako u Bibliji mogu pronaći odgovor za sve: od znanstvenih podataka o sastavu i nastanku zemlje do ratova u sadašnjosti, od zabrane transfuzije i pušenja do predviđanja pronalaska parnog stroja i lokomotive; te o nastanku institucija i pojavku pojedinaca koji utječu na život na zemlji. Jasno je da će takav pristup dovesti do nauka koji se nikako ne može smatrati kršćanskim.
Ukratko svojim učenjem negiraju sve kršćanske istine: Presveto Trojstvo, Kristovu božansku narav i cijelu kristologiju, božansku osobu Duha Svetoga, pitanje čovjekove besmrtnosti, vječni život...

Eto, braćo. Hvala dr. Šporčiću i dr. Trstenjaku na iscrpnosti!

(p)ostanite Kristovi!
MM

Misliše momci kako će i to proći «nezamijećeno» poput njihovih izleta u jezera etanola, a dan kasnije smo igrali s Japanom, pa Australijom. Mnogi se tada čudiše kako dečkima nedostaje snage, vele 'loša fizička sprema'. Nisu naime bili upućeni, kao mi nesretnici, da su naši vrli momci, (ne svi), uživali noći provoditi u lokalnim barovima ponašajući se poput kakvih birtijaša, a ne nogometnih profesionalaca koji bi trebali braniti čast Domovine.


DOVIĐENJA I ZBOGOM PROPALI NARAŠTAJU

Stoga, ukoliko znamo, a znamo, da je Bišćan dobio egzemplarni vritnjak u stražnjicu i za manje od učinka ove trojice koji su se raskalašili alkoholom u istočnjačkom klubu gdje se lomilo i pucalo iz vatrenog oružja, a prethodno se dakako pobjeglo iz tabora reprezentacije – toplo preporučam radi pravde i svih budućih generacija vrlih talenata i nogometaša: otklon iz reprezentacije.


Ništa novo u slučaju Srne, Olića i Balabana. Oni koji su bili (ne)sretnici dobivati informacije iz prve ruke kada su naši dečki nogometne reprezentacije bančili i vrlo često gubili noći, (pod neuporabljivim auteritetom Zlatka Kranjčara,) na prethodnom prvenstvu gdje smo doživjeli debakl, gubili su živce znajući što je u pozadini užasnih igara nogometne repke, one iste za koju su mnogi Hrvati jednostavno živjeli svih tih dana... Zato je i prekipjelo vrlom i poštenom kapetanu Niki Kovaču pa se skoro on i brat zahvališe svima i okrenuše svojim matičnim klubovima. Ali, još jednom je prevladao u njih zdravi patriotizam, pa se odlučiše vratiti u reprezentaciju. Po tko zna koji puta oprostivši dečkima kojima su istočnjački folk i lakopotezni svirokazi diravši dušu, kako kaže Srna, a prethodno utjecavši na obilno lijevanje alkoholom. Za uzor, nema što. Samo možda lokalnim pijancima i probisvijetima, a ne našoj mladeži. Zamislite mi da strepimo, suze ronimo, a njima da se živo fućka, govoreći jezikom jednostavnosti. Stoga, ukoliko znamo, a znamo, da je Bišćan dobio egzemplarni vritnjak u stražnjicu i za manje od učinka ove trojice koji su se raskalašili alkoholom u istočnjačkom klubu gdje se lomilo i pucalo iz vatrenog oružja, a prethodno se dakako pobjeglo iz tabora reprezentacije – toplo preporučam radi pravde i svih budućih generacija vrlih talenata i nogometaša: otklon iz reprezentacije. Koliko ona njima znači vidi se proporcionalno naljevima alkohola i pivskim bocama u rukama Olića, te pijanog Srne i «zatamnjenog» Balabana. I to, vjerovali ili ne, tri dana prije «dana D». Dana kada bi mi trebali početi borbu za vraćanje ugleda Hrvatske reprezentacije protiv snažne Rusije. Misliše momci kako će i to proći «nezamijećeno» poput njihovih izleta u jezera etanola, a dan kasnije smo igrali s Japanom, pa Australijom. Mnogi se tada čudiše kako dečkima nedostaje snage, vele 'loša fizička sprema'. Nisu naime bili upućeni, kao mi nesretnici, da su naši vrli momci, (ne svi), uživali noći provoditi u lokalnim barovima ponašajući se poput kakvih birtijaša, a ne nogometnih profesionalaca koji bi trebali braniti čast Domovine.
Stoga, doviđenja i zbogom propali naraštaju! Doviđenja i zbogom Srno, Balabane i Oliću. Za čast i slavu, ako ne već za uspjeh.

(p)ostanite Kristovi!
MM

Crkva Kristova, kao ona koja je jedini katalizator gnjilih društvenih zbivanja podiže na sebe gnjev crkvenofoba koji postaju dežurni kritičari svega crkvenoga i koji si daju za pravu nemjerljivu stručnost u tumačenjima Objave iliti svega povezanog s Kristom.


SLOBODA MIŠLJENJA NE MOŽE BITI SLOBODA IZMIŠLJANJA

Neka, uvijek su Kristovi sinovi i kćeri bili na udari ovih ili onih. Nije bitno. Samo udarajte. A mi ćemo dok god je u nama kapi krvi svjedočiti ono što nam je darovano, ničim zasluženo: Isus Krist jest Gospodin, pravi Bog i pravi čovjek, Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Po Njemu jedinome ima se spasiti svaki onaj koji će biti spašen. Iz svih naroda i iz svih zemlja. Samo po Isusu Kristu. Jednome Bogu: Ocu i Sinu i Duhu Svetome.


Dragi moji prijatelji, moram priznati da sam svoj blog zamislio kao mjesto na kojem ću širiti Radosnu vijest, govoriti o ljubavi Isusa Krista, govoriti o svetoj Crkvi i gdje bih mogao vezati također mlade katolike da progovore o svojem životu, da kažu svjedočanstvo... Mnogi prijatelji su mi rekli, 'poznavajući te – zatalasat ćeš ti i tamo'. Hm. No dobro. Već sam pisao o tome, pa moram sada i drugi post u jednom danu, kako su danas u Hrvatskoj svi stručnjaci za nogomet, politiku i Crkvu. Da čovjek ne povjeruje. Nevjerojatno je koliko si ljudi dopuštaju slobode u slobodi izmišljanja. Sloboda izmišljanja nikako ne može biti i sloboda mišljenja. Sloboda mišljenja ne može biti u braku sa slobodom izmišljnja. To je jednostavno contradictio in se. Eto. A mnogi blogeri koji svraćaju na moj blog, što mi uistinu nikako ne smeta, uistinu ne smeta, si dozvoljavaju ne samo slobodu mišljenja, već i pomalo, slobodu izmišljanja. Ne znam da li to rade namjerno – ili pak to rade pišući svoje komentare koje temelje na pogrešnim izvorima. Možda, ili bolje rečeno nadam se, da je ipak ovo drugo. Jer uistinu ne bih želio da baš toliko ljudi zrači s tolikom mržnjom spram svete naše Crkve, spram Crkve koja je mistično Tijelo Kristovo. Vidite, napisao sam mnogo postova iz kojih se jasno vidi kako je upravo Krist utemeljio Crkvu – kako je Crkva sveta po Kristu, kako se mnoštvo, mnoštvo dobra svakodnevno čini u Crkvi za sve ljude – bez obzira na njihovu boju kože ili ostala usmjerenja. Dežurni kritičari Crkve u svojim komentarima luče uistinu novi oblik netolerancije koji ja ovdje prozivam crkvenofobija. Danas mi kaže jedan bloger kako je sasvim svejedno («dovoljan je jedan») da li je u mračnom dobu Crkve (inkvizicija) stradalo 10 milijuna ljudi, ili pak milijun ili pak 250 osoba. Nisam mogao vjerovati. Dakako da je za svaku osudu svaki učinjeni zločin, ali je tu ogromna razlika. Sjetio sam se odmah komunista koji su u «tamnici naroda» tvrdili kako nije bilo ubijeno od krvavog režima ubijenih svećenika. Devedesetih je izišli imenom i prezimenom 624 katolička svećenika koji su dobili metak u čelo. Razmišljam o braći Židovima, koji samo na spomen-pokušaj određenih struja da umanje žrtve holokausta za stotinu ljudi dižu takvu galamu da se «zemlja trese», a «glave padaju». Ali Crkva Kristova, kao ona koja je jedini katalizator gnjilih društvenih zbivanja podiže na sebe gnjev crkvenofoba koji postaju dežurni kritičari svega crkvenoga i koji si daju za pravu nemjerljivu stručnost u tumačenjima Objave iliti svega povezanog s Kristom. Neka, uvijek su Kristovi sinovi i kćeri bili na udari ovih ili onih. Nije bitno. Samo udarajte. A mi ćemo dok god je u nama kapi krvi svjedočiti ono što nam je darovano, ničim zasluženo: Isus Krist jest Gospodin, pravi Bog i pravi čovjek, Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Po Njemu jedinome ima se spasiti svaki onaj koji će biti spašen. Iz svih naroda i iz svih zemlja. Samo po Isusu Kristu. Jednome Bogu: Ocu i Sinu i Duhu Svetome. Taj isti Bogočovjek je izabrao griješne apostole, prve prezbitere, i na jednome od njih učinio prvinu ostalih – jednakih. Da mu ime Kefa, što znači čvrsta stijena i tada učini Crkvu na njegovim leđima, grešnim i svetim, davši Svevišnje obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. Mi to ispovijedamo i u to vjerujemo. Vjerujemo da Bog hoće da se svaki čovjek spasi. Ali je potrebna i ljudska odluka. Mi ljubimo svoju Crkvu, mistično Tijelo našega Gospodina. Mi za nju živimo, potpuno. Znamo da se preko Crkve nama danas najjasnije zrcali Isus Krist u svojim svetim sakramentima koje je On utemeljio i povjerio svojoj Crkvi da je čuva. Udarajte, tko god želi i s čime god želi. Znamo da smo griješni i maleni. Ali mi se podižemo. Suze naše i patnja, vapaj iz dubine srca naših, ispovijed koju nam je Krist ostavio, čini nas željnima napredovati na putu svetosti. Do onoga dana kada s anđelima, svim svetima, budemo slavili ime Njegovo na Nebu.
Tako neka bude!
(p)ostanite Kristovi!
MM

Dakle, sigurno ne smijemo reći da je pakao prazan. Ali moramo se s Kristom boriti za spas svih ljudi.

SIGURNO NE SMIJEMO REĆI DA JE PAKAO PRAZAN!


postoje dvije zablude: s jedne strane Origenova zabluda, koja nam obećava apokastazu, to jest: sve je tako uređeno i na kraju će biti izmireno. Apokastaza nikako nije temeljena u Bibliji. Za nju nigdje nema nikakve potvrde. Takvo proricanje protivi se ozbiljnosti ljudske slobode. Bog nas ne želi pridobiti na silu, On nas ne spašava protiv svoje volje. S druge strane, po Balthasaru, je i Augustin otišao korak predaleko, jer je tvrdio, da je Bog samo jedan dio ljudi predodredio za spasenje i Bog nije predvidio spasenje za sve.



Možemo li danas još tvrditi, kako su to činili crkveni oci, da ovi negativni elementi u različitim religijama dolaze od demona?

U svakom slučaju može se reći da dolaze od grijeha, a grijeh je uvijek povezan s demonskim silama.

Danas se kod nekih katoličkih teologa može čitati, da bismo se više trebali zanimati za misao reinkarnacije, jer ona predstavlja novu nadu. Smije li katolik vjerovati u reinkarnaciju?

Odgovor glasi: NE. U nauku o reinkarnaciji ima naravno i pozitivnih čežnji... ali misao o reinkarnaciji na kraju krajeva ljudskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. Onda netko može reći: neke stvari u životu mi nisu uspjele, riskirat ću još jedan neugodniji život, onda ću još jednom početi, itd. Oduzima se istinska ozbiljnost odluke, veličina ljuske egzistencije. Ja sam uopće ne znam od čega sam ja nastavak. To je nelogično. I to je nespojivo s osobnim odnosom između Boga i čovjeka i veličini ljudske duše.

Hans Urs von Balthasar je tvrdio... da se smijemo nadati da je pako prazan. Čak je govorio o dužnosti da se nadamo da nitko neće biti proklet. Sada se često može čuti da vječna kazna proturječi Božjoj dobroti.


Htio bih ponajprije primjetiti da se Balthasar ponekad izražavao jednostrano i drastično. Međutim trebali bismo pročitati njegovo cijelo djelo kako bismo pravilno razumjeli ove tekstove. Koliko ja razumijem Balthasara, želio nam je reći: postoje dvije zablude: s jedne strane Origenova zabluda, koja nam obećava apokastazu, to jest: sve je tako uređeno i na kraju će biti izmireno. Apokastaza nikako nije temeljena u Bibliji. Za nju nigdje nema nikakve potvrde. Takvo proricanje protivi se ozbiljnosti ljudske slobode. Bog nas ne želi pridobiti na silu, On nas ne spašava protiv svoje volje. S druge strane, po Balthasaru, je i Augustin otišao korak predaleko, jer je tvrdio, da je Bog samo jedan dio ljudi predodredio za spasenje i Bog nije predvidio spasenje za sve. Ni Biblija to ne opravdava, jer ona jasno kaže: Bog hoće da svi ljudi budu spašeni i spoznaju istinu, Krist je umro za sve ljude.
Balthasar, da tako kažemo, pokušava pronaći put u sredini između dva ekstrema. On kaže: ne možemo i nesmijemo tvrditi da će se svi spasiti. Ali smijemo imati nadu za sve ljude, i to tako aktivnu nadu, tako što ćemo moleći i pateći povezati s Gospodinom, koji je htio umrijeti za sve ljude.
Dakle, sigurno ne smijemo reći da je pakao prazan. Ali moramo se s Kristom boriti za spas svih ljudi. Uostalom, Biblija nam pokazje pakao kao stvarnost. Važno je da ga ne smatramo praznom hipotezom, nego stvarnošću koja se tiče u našem životu....

Sutra čitajte završetak intervjua s kardinalom Ratzingerom iz 2000.

(p)ostanite Kristovi!
MM

RAZGOVOR S KARDINALOM JOSEPHOM RATZINGEROM O AKTUALNIM PITANJIMA VJERE (iz poljskog časopisa Fronda)


SVE RELIGIJE NISU ISTINITE


Mnoštvo religija koje međusobno konkuriraju, ili također filozofije mogu izgledati samo kao udaljene refleksije jedne na kraju krajeva nedostižne istine... K tome dolazi i mišljenje da vjera uistinu čini ljude netolerantnima. Kada netko vjeruje da je spoznao istinu i želi je obraniti, onda je on – kako kažu neki – netolerantan za druge. Prema tome je kršćanska vjera u istinu antidemokratska. Ona toleranciju čini naizgled nemogućom.





Eminencijo, često ste upozoravali da je najvažniji problem Katoličke crkve relativizam: kad se, dakle, kaže da nitko ne može ustanoviti koja je religija istinita. Gdje vidite razloge za takvo jedno držanje i koliko je ono opasno?

Jedan razlog za to zasigurno je tehničko-pozitivistički pogled na svijet. Tehnika se dokazuje u eksperimentu i time je pouzdana. Metoda koja je ovdje vodila do velikih uspjeha sada se čini jedinom koja uopće može dati točne rezultate. Sve što se na sličan način ne može dokazati čini se nesigurnim. Posljedica toga je da se samo stvari koje na neki način spadaju u materijalno ili tehničko područje mogu smatrati pouzdanima. Po tome sve ostalo je subjektivno, nesigurno. Mnoštvo religija koje međusobno konkuriraju, ili također filozofije mogu izgledati samo kao udaljene refleksije jedne na kraju krajeva nedostižne istine... K tome dolazi i mišljenje da vjera uistinu čini ljude netolerantnima. Kada netko vjeruje da je spoznao istinu i želi je obraniti, onda je on – kako kažu neki – netolerantan za druge. Prema tome je kršćanska vjera u istinu antidemokratska. Ona toleranciju čini naizgled nemogućom. Opasnost relativizma temelji se na tome da je on tako jasan i uvjerljiv da se preporučuje današnjim ljudima.
Ali sva važnija pitanja koja se tiču čovjeka – život, umiranje, Bog – padaju u sferu proizvoljnog. A kad su velika etička pitanja proizvoljna, ako više ne nalazimo zajednički odgovor, čovjek je u opasnosti. Time relativizam ne ugrožava samo našu vjeru koja je samo jedna od mogućnosti među mnoštvom pogleda na svijet, nego on ugrožava i cijelu moralnu povezanost čovječanstva.

Danas često možemo čuti da su sve religije istinite, samo da je kršćanstvo najkraći put. Što kažete o ovom mišljenju?

Nikako ne možemo govoriti da su sve religije istinite. U svim religijima ili u većini religija ima – pored krivih i upitinih aspekata – elemenata istine. Tako da religije na određeni način međusobno ne konvergiraju, nego nose u sebi nutarnju dinamiku prema kršćanskoj vjeri. Da ponovim: religije nisu ni potpuno istinite, ni potpuno krive; u njima su na jako različit način prisutni elementi istine kao i zablude. Jer religije djelomično proizlaze iz prirodne Objave. Čovjek nije u potpunosti oslijepio za Boga; kao katolici mi istični grijeh ne smatramo potpunim osljepljenjem i potpunim oštećenjem. U čovjeku Bog još uvijek govori. Tako je u religijama prisutna Božja praporuka, premda na mnogo načina zatamnjena...

Sutra čitajte: što je rekao papa Benedikt još kao Prefekt kongregacije za nauk vjere o demonima, o reinkarnaciji, o paklu...

(p)ostanite Kristovi!
MM

nije naša vjera, Crkva koju je Krist utemeljio kao svoje mistično i sveto Tijelo, samoposluga ili kao ovi današnji new age hramovi velikih lanaca u kojima ti lijepo uđeš pa izabereš što želiš danas po svom privatnom religijskom meniju.

BIJELO JE BIJELO, A CRNO JE CRNO. I TOČKA.


u društvu je danas sve vidljiviji sukob na duhovnom polju, snage se okupljaju oko dva tabora: onog okupljenog oko Krista, teocentričnog i onog drugog antropohedonističkocentričnog. To je svojevrsni sudar dviju snaga, dvaju svijetonazora, dvaju filozofija, dvaju kultura. Ova naša, ova prva je kultura života – o čemu je govorio naš divni Ivan Pavao II.., a ova druga je kultura smrti. Eshatologija i utopija. Život i smrt.

Često me kao vjeroučitelja učenici pitaju moraju li baš svake nedjelje ići u crkvu? Vele, kako im često govore kako je bitno vjerovati da Bog postoji, truditi se živjeti dobro, nikoga ne ubiti, susjeda ne okrasti, prijatelja ne prevariti i da je to smisao vjere. Vele, ti nadobudni tumači i samoprozvani egzegete, kako nije dobro 'lizati oltare', jer da ne treba u ničemu pretjerivati, pa tako i ne u dolaženju na euharistijska slavlja. Nadalje, kažu isti, kako i Crkva puno puta stavlja ruke 'gdje joj nije mjesto', te da se miješa u društvena zbivanja što nije dobro, tvrde isti, jer na takav načinm se udaljujemo od Boga. Prema njihovom shvaćanju Bog je neki daleki duh (nikako osoba, Bog, pravedni Bog) koji je dovoljno daleko da mi ne smeta u osobnim namjerama, a opet dovoljno blizu da je tu kada mi je potrebna pomoć radi zadoljenja svih mojih nerijetko prizemnih i egoističnih želja. Tako naš Svesilni postaje 'halo Bog' koji stiže po potrebi brzom dostavom u nepunih desetak minuta. Dakako, vruć i svjež. Svetopisamska povijest se ponavlja. Čovjek namjesto Kraljevstva Božjeg prvo traži kraljevstvo napasnika, namjesto Neba traži zadovoljenje svojih sebisvrsnih potreba, a na Boga će misliti kada za to dođe vrijeme – iako tada sebe dovodi u opasnost da bude kasno.
Svojim učenicima povezanost i nedovojivost Boga, zakonima potpunosti i savršenosti Objave kroz Krista i nauk Crkve, tumačim na slijedeći način:
Čovjek ima slobodu, slobodnu volju činiti što želi. I nitko nema pravo nikoga natjerati u Crkvu, ići na misu, ispovijedati se i slično. Ali... Uzmimo slijedeći primjer: ti ne moraš jesti, ako ne želiš, zar ne? Ne moraš piti tekućinu, ako to ne želiš. Ne moraš održavati higijenu i kulturu zdravlja. Ne moraš, ako to ne želiš, imati prijatelje. Ne moraš razvijati svoje talente. Ne moraš slušati roditelje. Ako želiš, ne moraš niti spavati. Ne moraš hodati po nogostupu. No, sve u životu vuče za sobom i posljedice, reakcija na akciju je neminovnost pa se tako događa i u ovim slučajevima. Ako ne jedeš, umreš za vrlo kratko vrijeme nakon što ti se tijelo osuši, a oči ti nabreknu u koštanim dupljama, krv ti malaksa, a um otkaže poslušnost. Ako ne piješ tekućinu, kroz nekoliko dana dehidriraš. Suha usta ti vapiju za onim što si sam, po svojoj volji, njima uskratio. Postaneš slab. Nemoćan. Naposlijetku umreš, budući da je i ogromni dio našeg tijela Dobri stvorio da sadrži tekućine. Ako se redovito ne pereš, uskoro toliko vonjaš da ti društvo mogu pružati samo lokalne ofucane mačke i psi lutalice. Ako ne želiš postati osamljen imaš prijatelje. Čovjek je društveno biće-usmjeren na drugoga. Pa ukoliko Boga nemaš za prijatelja, a čovjeka ne želiš, postaješ hodajući stvor koji ni ne zna da je već mrtav. Ako si ne razvijaš talente koje ti je Gospodin darovao, nikada nećeš biti ništa više od mase. Utopit ćeš se u masi, i biti poput ovaca. Kuda ti kažu da ideš, ti ideš. Pa makar te u ovom slučaju, manijakalni pastir vodi u provaliju, ništa zato, ti bez kritičke svijesti i zdravog duha, postaješ lutka na koncu, koja će se dati manipulirati od svakojakih praznih ili napolpunih ideologija. Sve ćeš činiti za svoju stolicu, samo da se ne zamjeriš lokalnim moćnicima ili današnjim kreatorima svega onoga što je 'cool i in.' Ta tko danas želi bit proglašen nazadnjačkim? Samo neki vjerski fanatici, zar ne? Ironija namjerna. Ako u tinejđerskoj dobi bježiš od savjeta roditelja ili mudrih i starijih osoba onda i ti postaješ osoba koja potvrđuje onu poslovicu kako luđaci uče na svojim pogreškama, a mudri na pogreškama drugih. Ako ne spavaš za nekoliko dana dobiješ halucinacije. Postaneš čangrizav. Zatim neuravnotežen, opasan za svoju okolinu i sebe. Ako voziš auto, možeš s njime prevoziti nemoćne, a možeš ga stisnuti i 200km/h iako ćeš najvjerojatnije time ubiti sebe i još koju nevinu dušu. Isto tako, ako ne hodaš po nogostupu , već po prometnicima, bit ćeš sretan ako doživiš životni vijek leptira.
E moj prijatelju, ako jesi katolik, ako ispovijedaš vjeru u Isusa Krista, u onoga koji je sam rekao Petru da na njemu gradi Crkvu svoju da je ni vrata paklena neće nadvladati, koji slijediš njegovu Riječ Kruha života, koji ga slušaš kada te poziva na življenje euharistije koju je On utemeljio na Veliki četvrtak, koji je potpuno svojevoljno odlučio biti predan, mučen, razapet, radi nas ljudi, radi ljubavi koju ima spram nas-radi našeg konačnog otkupljenja i spasenja – kako onda Njemu ne davati hvalu?
Ako jesi katolik – onda ideš na misu svake nedjelje, blagdane...
Ako jesi katolik – onda se ispovijedaš najmanje moguće o Uskrsu, a mnogo logičnije je jednom mjesečno (ili kako ti nalaže pravilno izgrađena savjest)
Ako jesi katolik – onda si poslušan Svetom Ocu i Učiteljstvu Katoličke crkve.
Ako jesi katolik – onda živiš za druge, svaki dan u tjednu, a ne samo od nedjelje do nedjelje.
Ako jesi katolik – onda nema kompromisa u tvom katolištvu.
Ako jesi katolik – naslijeduješ Krista u čemu god možeš.

Nije naša vjera, Crkva koju je Krist utemeljio kao svoje mistično i sveto Tijelo, samoposluga ili kao ovi današnji new age hramovi velikih lanaca u kojima ti lijepo uđeš pa izabereš što želiš danas po svom privatnom religijskom meniju. Bijelo je bijelo. A crno je crno. I točka. Ne može si jedan katolik dopustiti da radi svojih slabosti i griješnosti ili radi prodanosti moćniku umanjuje ili izobličuje svetu i nepromijenjivu Istinu. Crkva je sveta naučiteljica Kristove savršene i potpune Objave i ne može nitko u bilo kojim stvarima, zvati se vjernikom katolikom, a slijediti pri tom neku svoju privatnu, najčešće izderfomiranu kvazivjeru. I moram priznati da me jako boli, u meni budi, kako bi dalmatinci rekli, dišpet, iliti prkos, kada moćnici ovoga svijeta Crkvu žele pretvoriti u nekakav duhovni klub za širenje horizonta svojih vjernika. Ma dajte molim vas. Crkva ima i tu sferu, produhovljavanja svojih vjernika, ali ne možemo ju svesti samo na tu razinu. To bi bilo otprilike kao da znanstvenik izumi ključ ozdravljenja za neki smrtonosni virus pa onda čeka cijeli život da ga upotrijebi u slučaju da se on sam zarazi, ili njegova uža obitelj. Apsurd apsurda. Crkva, ona Kristova, Katolička, nikada ne može biti dio ičije političke struje, ali ne mogu zato vjernici – koji čine Crkvu, biti razdvojeni od politike i društva, kao što bi mnogi htijeli. Crkva je danas, iako ranjena, jedini moralni autoritet, katalizator sve zagađenijih otpadnih voda, te unatoč sve jačim zagađenjima, nitko nikada, čujete li me braćo blogeri, nitko nikada, neće moći probiti sveti omotač Duha zaštite kojega je Krist ostavio svojoj Crkvi uz obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati.
Blogeri i blogerice moje, najpametnije nam je čuvati se u Kristovu imenu, pa ako ostanemo čak bez svoje glave na giljotini današnjih sudaca, nećemo ostati bez one duhovne –Kristove glave. Nju niti jedna giljotina ovog svijeta ne može otkinuti od duše koja je natopljena milošću sakramenta krštenja. Zato sam ja duboko optimističan u svezi sve naše braće i sestara blogera koji danas gledaju s prezirom na Crkvu. Istina, dali smo im mi, pala braća kršćani, često razloga za prezir, ali sada im treba poginuti za pojasniti kako smo ljudi, takvi kakvi jesmo, ali da je Crkva ono sveto. Kristovo. Žao mi je, plačem što oni ne mare za svo ono dobro koje svakodnevno mi u Crkvi i kroz Crkvu činimo. Mogu reći, u društvu je danas sve vidljiviji sukob na duhovnom polju, snage se okupljaju oko dva tabora: onog okupljenog oko Krista, teocentričnog i onog drugog antropohedonističkocentričnog. To je svojevrsni sudar dviju snaga, dvaju svijetonazora, dvaju filozofija, dvaju kultura. Ova naša, ova prva je kultura života – o čemu je govorio naš divni Ivan Pavao II.., aova druga je kultura smrti. Eshatologija i utopija. Život i smrt. Braćo moja, sestre moje, blogeri Kristovi, molimo za našu braću, udaljene. Da shvate. Da se vrate. Na izvor jedine Istine. Jednoga Boga. Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

(p)ostanite Kristovi!
MM